Predgovor autora hrvatskom izdanju
Kada piše predgovor drugom izdanju (prvome hrvatskom) svoje knjige, pisac može zapasti u apologiju svoga rada. Osim poduljeg popisa onih koji su mu pomagali i davali mu moralnu potporu (od nećaka do supruge itd.), u takvim se predgovorima često uočava određena piščeva „mea culpa”, odnosno njegovo odbijanje prihvaćanja činjenice da su se njegova viđenja i predviđanja u trenutku kada je počeo pisati svoje djelo kasnije pokazala pogrešnima. Uostalom, tko bi uopće želio da ga se povezuje s nečim što je napisao, a što se nakon jednog desetljeća pokazalo pogrešnim? Kada sam prije otprilike trinaest godina pisao ovu knjigu, to sam činio na neutralan način. Čitatelj je, ipak, i u formi i u sadržaju knjige mogao jasno vidjeti da ona ne predstavlja samo stajališta Nove desnice, nego i moja osobna.
Zato me čitatelj ove knjige na različite načine može pozvati na odgovornost u vezi s onime o čemu sam govorio u ovoj knjizi, odnosno o čemu su govorili autori Nove desnice. Na prvom mjestu treba naglasiti da pisci Nove desnice, unatoč svojim željama, nisu imali kohezivnu pedagošku ulogu kojoj su se nadali u svojim ranijim opsežnim djelima. Više nego ikada prije, europski intelektualci koji pripadaju Novoj desnici rasuti su u desetke međusobno sukobljenih i taštinom opterećenih klanova. Unatoč erudiciji nekih pisaca Nove desnice, ona nije bila u stanju ostvariti kulturnu hegemoniju nad ljevicom, a nema ni govora o tome da je Nova desnica uspjela u potiskivanju liberalnog poretka. Uz to, Nova desnica se u Europi pogrešno označava, neutemeljeno optužuje i izravno demonizira u medijima. Možda bi bilo bolje da se naziv „Nova desnica” nikada i nije upotrijebio. Potpuna suprotnost Europskoj Novoj desnici i ujedno njezin najveći neprijatelj, koji je od početka 21. stoljeća postigao čvrsti kulturni i politički nadzor nad Sjedinjenim Američkim Državama, također se naziva „novom desnicom”, a zapravo je puno poznatiji pod nazivom „neokonzervativci”.
Neupućeni čitatelj također može odbaciti posljednje poglavlje ove knjige u kojem iznosim svoje pesimistično viđenje komunizma i u kojem prikazujem rad Aleksandra Zinovjeva, bivšega sovjetskog disidenta. Komunizam je danas propala ideologija i njegova zakonska nadgradnja više ne zanima njegove bivše protivnike. No, je li zaista tako?
Ipak držim, a nije riječ o neiskrenoj pohvali, da je Europska Nova desnica, unatoč skučenome manevarskom prostoru, odigrala revolucionarnu ulogu na europskoj i američkoj kulturnoj sceni, a učinci toga bit će vidljivi u predstojećim godinama i desetljećima. Kada se danas čitaju stari eseji Alaina de Benoista o liberalizmu, totalitarizmu i „mekoj represiji” na takozvanom „demokratskom Zapadu”, onda je lako shvatiti da je pisac tih eseja osoba velike vizije i znanja. Malo je onih koji će osporiti da je komunizam uistinu poražen, ali se pojavila njegova „mekana” inačica u obliku orvelovskih klišeja o „ljudskim pravima”, „toleranciji”, „osjetljivosti” i „multikulturalizmu”. Ova načela uspješno djeluju u zapadnim zemljama, a pri tome nije bilo potrebno nekoga ubiti ili zatvoriti u radni logor. Oni koji su imali prigodu živjeti pod komunističkom vladavinom, imali su privilegij da odmah mogu jasno raspoznati neprijatelja. Za razliku od toga, veliki broj ljudi na liberalnom Zapadu često zanemaruje svoga pravog protivnika. Štoviše, oni tog protivnika smatraju svojim prijateljem. Stoga moram ustrajati na tome da su načela komunizma vrlo živa u Sjedinjenim Američkim Državama, iako se skrivaju iza drukčije ikonografije i jezika.
Vjerojatno se može reći da je za prihvaćanje „Nove desnice”, od puke političke pripadnosti, puno važnija posebna intelektualna osjetljivost. Ako se uzme u obzir da Nova desnica i u Sjedinjenim Državama i u Europi okuplja najrazličitije pristaše i simpatizere, onda se može zaključiti da sve njih ujedinjava isključivo njihov nekonformizam i odbacivanje akademskih pomodnosti i modernih mitova. Piscima i simpatizerima Nove desnice mora se priznati besprijekoran intelektualni integritet i odbijanje da se na kraju 20. stoljeća prodaju vladajućoj liberalnoj klasi. Iako među predvodnicima Europske Nove desnice zapravo postoje vrlo slabe međusobne veze, svi su oni zagazili na opasno područje koje se proteže između slobode govora i „političke nekorektnosti”, pri čemu su često riskirali da ih demonizira suvremena „misaona policija” i njezini dobro plaćeni poslušnici u medijima i podobni povjesničari. Bez obzira na to je li riječ o izazovnom radu povjesničara Marka Webera (Institute of Historical Review u Kaliforniji) ili teoretičara evolucije Kevina MacDonalda, nekih francuskih ili njemačkih znanstvenika koji pokušavaju izvršiti „reviziju” nekih književnih opusa iz razdoblja prije Drugoga svjetskog rata – svi ti intelektualci, istraživači i borci mogu se svrstati u blizinu Nove desnice.
Nakon završetka Hladnog rata, i razočaranja u liberalni sustav do kojega je ubrzo došlo u bivšim komunističkim državama istočne Europe, još je važnije proučavati ideje Nove desnice, kao i njezinih uzora i onih koji su joj prethodili u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi.
Zagreb, svibnja 2003.