Predgovor Paula Gottfrieda engleskom izdanju
Ovo je prva knjiga na engleskom jeziku posvećena značajnoj kulturnoj temi koju su angloamerički znanstvenici uglavnom zanemarivali, a riječ je o europskoj desnici nakon 1945. godine. Tomislav Sunić ne bavi se konvencionalnom političkom desnicom koja postoji u sustavu europskog parlamentarizma. Umjesto toga, on se usredotočuje na glavne ideje onih koji se danas u Europi označavaju Novom desnicom. Riječ je o skupinama urednika i profesora filozofije, politologije, lingvistike i antropologije koji govore o svome „europskom” identitetu. Intelektualci Nove desnice danas se mogu naći u većini zemalja zapadne i srednje Europe. Oni žele sačuvati Europu od militarističkog imperijalizma koji prijeti s istoka, ali i od kontaminacije koju donosi američka demokratska i trgovačka civilizacija. U provokativnim časopisima kao što su Nouvelle École, The Scorpion, Eléments i Trasgressioni oni upozoravaju na raznolike prijetnje europskom duhu, na američku trgovačku vulgarnost, marksističko ujednačavanje i uništavanje povijesnih identiteta do kojeg dovodi zalaganje za apstraktna ljudska prava.
Glasnogovornici Nove desnice korijene ovih opasnih problema vežu uz točno određena vrela koja su ponovno podvrgavali kritici u svojim djelima. Nova desnica smatra judeokršćanstvo kao pons omnium asinorum, kao temelj svijeta koji je lišen duhovnosti i tajnovitosti. To je model univerzalnog poretka utemeljen na ljudskoj vrsti koja nema svoje korijene. Sunić pokazuje da se Nova desnica u znatnoj mjeri temelji na Nietzscheu koji opisuje kršćanstvo kao ropsku religiju odnosno, kako je duhovito zaključio urednik Nouvelle École Alain de Benoist, riječ je o „antičkom boljševizmu”.
Nova desnica također napada Francusku revoluciju kao produžetak ideološke netrpeljivosti koju je izvorno pokrenulo kršćanstvo kao nositelj revolucionarnog univerzalizma. Francuski revolucionari nastavili su s kršćanskom praksom mučenja i ubijanja u ime jednoga univerzalnog načela. Oni su istovremeno nadmašili kršćane jer su crkvenom naglasku na duhovnoj jednakosti dodali još jednu uznemirujuću tvrdnju, koja je glasila – Čovječanstvo mora biti ne samo politički, nego i duhovno ravnopravno. Tvrdnjom da predstavljaju čovječanstvo, revolucionari su odbacili postojeća zakonska i društvena pravila, vjerujući da svi Europljani moraju biti zatočenici njihove apstraktne ideje o jednakosti.
Kritika Francuske revolucije koju je izrekla Nova desnica jasno se preklapa s argumentima koje su u tom smislu iznosili europski kontrarevolucionari 19. stoljeća. Izdanja Nove desnice prepuna su pohvala upućenih kritičarima Francuske revolucije kao što su Joseph de Maistre i Juan Donoso Cortés, bez obzira na činjenicu da su ti kontrarevolucionari bili vatreni katolici. Kritika koju Nova desnica upućuje judeokršćanstvu podsjeća na francuske i talijanske međuratne simpatizere fašizma kao što su Gabriele D’Annunzio, Julius Evola i Henry Montherlant, koji su se zalagali za božanstva antičkog polisa i obnovljenu produhovljenost poganske prirode. Zato ne iznenađuje što zabrinuti branitelji liberalne demokracije optužuju Novu desnicu da obnavlja fašističke ideje. Jean-Marie Benoist u Francuskoj, Jürgen Habermas u Njemačkoj i suradnici časopisa Commentary i Encounter, optuživali su Novu desnicu za pristranost koja je u prošlosti pridonijela nacizmu i protudemokratskim i rasističkim pokretima. Iako je Nova desnica pohvalila neke osobe i poticaje koji su potekli iz talijanskog fašizma, njezini predstavnici stalno su izražavali prijezir prema nacistima. Nova desnica nikada nije branila klerikalnu politiku koju su u razdoblju između dvaju svjetskih ratova primjenjivali admiral Horthy u Mađarskoj, general Franco u Španjolskoj te ostali kontrarevolucionari toga razdoblja. Zato je Alain de Benoist u pravu kada ustrajava na izvornosti značajki Nove desnice.
Upravo je to jedinstveno miješanje različitih ideja Sunić prikazao u svojoj vrijednoj studiji. On je neumoran kada treba pokazati eklektičku kreativnost koja je značajka svjetonazora Europske Nove desnice. Nova desnica često zastupa ekscentrična stajališta o povratku Europe u pretkršćanska vjerovanja, a istovremeno poseže prema modernoj znanosti, pa čak i ekologiji kako bi se suprotstavila kršćanskom ukazanju i komercijalizmu koji provodi homogenizaciju ljudi. Iako kritični prema marksizmu, zbog njegova pozivanja na kršćanski univerzalizam i jednakost, Nova desnica rado, ali i selektivno, pristupa proučavanju djela talijanskog marksista Antonija Gramscija. Ona se koristi Gramscijevim radom kako bi oblikovala vlastitu kritiku kulturne hegemonije krupnog kapitala i društvenog inženjeringa koji želi uništiti i ono malo što je još ostalo od ukorijenjenih društava.
Sunić pokazuje kako su za sve veći broj pristaša Nove desnice zaslužni radovi njemačkoga pravnog teoretika Carla Schmitta i talijanskog antropologa Juliusa Evole. I Schmitt i Evola bili su u političkom i kulturnom smislu pesimisti koji su imali malo povjerenja u suvremena svjetovna liberalna društva. Schmitt je upozoravao da se od legitimiteta ne može bježati oslanjanjem na puku legalnost parlamentarnih vlada. On je također bio uvjeren da nove težnje ne mogu biti zamjena za državu utemeljenu na stabilnom suverenitetu koji proizlazi iz priznate vlasti. Evola je, nasuprot tome, manje razmišljao o propadanju suverenih država, a puno više o gubitku poganske religije i građanskih vrednota. On se vraća u pretkršćansko razdoblje u potrazi za modelima koji bi mogli voditi zapadni svijet u trenutku kada prevlast kršćanstva bude okončana.
Pred Novom desnicom je zadatak da prestane biti isključivo čimbenik koji kritizira postojeće stanje. Kada napada i kritizira, Nova desnica je inventivna i blistava. Oštra kritika kojoj je izložena služi joj često da samu sebe proglasi žrtvom. No, bez obzira na sve, Nova desnica još uvijek nije stvorila koherentni sustav ideja, niti uvjerljivu političku alternativu onome što kritizira. Također, ona oponaša druge pokrete, najviše one koji se nalaze na krajnjoj ljevici, a koji se protive Sjedinjenim Američkim Državama i zagovaraju zaštitu okoliša i razvojačenje zapadne Europe. Danas se čini da je francuska Nova desnica podijeljena između onih koji su za Nacionalnu frontu i onih koji podržavaju Zelene. Pristaše Nove desnice tako bez puno problema neprestano mijenjaju svoj položaj. Razapeti su između veličanja katoličkih kontrarevolucionara i istovremenog zalaganja za strogo provođenje laičkih zakona iz 1905. u francuskom javnom školstvu. Takvi intelektualci zapravo ni sami ne znaju što više mrze – Francusku revoluciju ili institucionalno kršćanstvo.
Ovi primjeri pokazuju političku nezrelost Nove desnice, odnosno njezinu borbu da samu sebe definira. No, njezina konfuzija možda i nije tako loša pojava. Kao što Sunić pokazuje, snaga Nove desnice više je u njezinoj vitalnosti nego u ustrajnosti. Njezin budući razvitak možda će tražiti da pokaže i više ustrajnosti uz vitalnost. Posljedica njezina jačanja dovest će je pred neizbježan izbor – hoće li se opredijeliti za političko djelovanje ili za to da postane snažnija snaga u kulturnom životu. Ako se opredijeli za ovo drugo, možda će „na dulje vrijeme” ostaviti trag na europskim sveučilištima i drugim središtima obrazovanja. Druga posljedica jačanja Nove desnice bit će njezino neizbježno opredjeljenje za veću ustrajnost u vlastitim stajalištima. Ona će se u svojoj kritici moderne morati odreći priručnih sredstava, a također će morati priznati da ako su različiti čimbenici ujedinjeni protiv nečega, to ne znači da su ti isti čimbenici i saveznici. Ako Nova desnica uspije svladati ove lekcije, možda joj čak pođe za rukom nadvladati svoje sve jače protivnike. U suprotnom, Sunićeva knjiga više će prikazivati nešto što je ostalo u prošlosti i istovremeno neće imati vrijednost proročanstva.
Paul Gottfried
Elizabethtown College
Pennsylvania