Jedna povijest. Predgovor Alaina de Benoista
Prvo izdanje ove knjige, na engleskome, moj hrvatski prijatelj Tomislav Sunić objavio je 1990., u vrijeme kad je misaona struja prozvana „Nova desnica” postojala već dvadeset i dvije godine. U početku je to bio tekst njegova doktorata, koji je obranio dvije godine ranije na Sveučilištu u Santa Barbari, Kalifornija.1 Stekavši tijekom studija na Sveučilištu u Zagrebu vrlo dobro znanje francuskog jezika, Sunić se dosta rano zainteresirao za Novu desnicu i mogao je s lakoćom čitati njezina djela na izvornom jeziku. Suprotno velikom broju ostalih komentatora, koji su tada o Novoj desnici govorili tek po čuvenju, i svoje stajalište oblikovali tek na temelju članaka iz druge ruke, on je, dakle, mogao ići na sâm izvor. Uz to, pokazivao je prema Novoj desnici jasnu simpatiju, čime se još više razlikovao od spomenutih komentatora.
No sasvim sigurno, njegovo djelo u svojoj biti nije bilo značajno po toj simpatiji. Važnost njegova djela proizlazilo je iz pionirskog značaja. Istina, krajem 1980-ih već je nekoliko eseja (kao i određeni broj sveučilišnih radova) bilo posvećeno Novoj desnici, no oni su gotovo svi bili objavljeni na francuskom jeziku. Knjiga Tomislava Sunića bila je jedna od prvih koja je izašla u inozemstvu – povlastica koju je u tom trenutku dijelila s nekoliko talijanskih radova. Izložiti povijest i glavne ideje Nove desnice publici koja do tada nije čula za nju, nije bilo jednostavno. Zahvaljujući njegovoj obaviještenosti, smislu za sintezu, kao i dobrom poznavanju čitatelja kojima se obraća, nema sumnje da je Sunić otprve uspio svladati izazov na koji se odlučio.
Gledajući unatrag, najznačajnijim smatram to što je knjiga Tomislava Sunića napisana na engleskom, budući da je njezin autor i sâm u to vrijeme živio u Sjedinjenim Američkim Državama, zemlji koju, dakle, zna iznutra i o kojoj je vrlo rano mogao dati kritički sud (o čemu svjedoči njegova posljednja knjiga, Homo Americanus. Child of the Postmodern Age, BookSurge Publishing 2007.). Obraćajući se anglofonoj publici, Tomislav Sunić morao se suočiti s teškoćama na koje ne bi naišao talijanski, španjolski ili njemački autor. Prva od tih teškoća proizlazi iz slabog zanimanja koje anglosaksonski svijet općenito pokazuje za istinske idejne rasprave. Englezi, a Amerikanci još i više, nastupaju kao „pragmatici”. U filozofiji se najčešće priklanjaju ako ne čisto analitičkoj filozofiji, onda pozitivističkoj i empirističkoj školi. Zbog svoje sklonosti „činjenicama” znaju zaboraviti da su činjenice uvijek neodvojivo vezane uz neku hermeneutiku, to jest tumačenje, tako da slavna distinkcija koju David Hume radi između činjeničnih i vrijednosnih sudova (indikativ i imperativ, jest i treba) može imati posve relativnu valjanost. Kad se govori o političkoj teoriji, ona se u njih – uz rijetke iznimke – u prvom redu svodi na praktična razmatranja koja određuju dnevne programe vladajućih skupina. To objašnjava činjenicu da su u njih intelektualci prilično prezreni, i da nikad nisu imali ulogu moralnog autoriteta kakvu su imali u drugim zemljama, na primjer u Francuskoj.
Izraz „Nova desnica” predstavljao je još jednu teškoću. Naime, već je postojala engleska ili američka New Right, no za nju se nikako ne može reći da je predstavljala misaonu školu srodnu europskoj Novoj desnici, točnije bi bilo da su u izrazitoj opreci. Spajajući vjerski fundamentalizam, moralni red, atlantizam, „zapadnjaštvo”, obranu kapitalizma, pristajanje uz tržišnu ideologiju, New Right je zapravo predstavljala sve ono što je Nova desnica radikalno kritizirala. Sljedbenici New Righta koje je knjiga Tomislava Sunića možda privukla mogli su se, dakle, samo razočarati. Još općenitije, čak i neovisno o svim nesporazumima koji su se možda vezali uz tu oznaku – na što ću se vratiti malo kasnije – preko Atlantika bi zapravo bilo vrlo teško naći ekvivalent koji bi odgovarao Novoj desnici. Naime, ono što se u Americi podrazumijeva pod pojmom „desnice” sastoji se od dvije glavne struje: većinske, umjerene struje koja odgovara „konzervativnoj” sredini (koja se, pak, dijeli na više koterija), a čija je glavna značajka u pristajanju uz gospodarski sustav, kapitalizam, koji malo-pomalo uništava sve ono što je namjeravala sačuvati; i manjinske, radikalne struje koju predstavljaju male ekstremističke, najčešće „rasijalističke” skupine, čija se ideologija svodi na površni zbroj nacionalizma i kseonofobije. No, Nova desnica ne samo da se nikad nije poistovjetila s nekom od tih dviju struja, nego je neprekidno pobijala njihova načela i polazne postavke.
Tome su se pridodale još neke dvosmislenosti, ovaj put u vezi s rječnikom. Za to ću uzeti samo jedan primjer. Nova desnica je postojano navodila liberalizam kao jedan od svojih glavnih protivnika u području ideja. Međutim, riječ „liberal” nipošto nema isti smisao u Zapadnoj Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama. Preko Atlantika, liberal je čovjek ljevice ili lijevog centra, pristaša određenog oblika društvene politike i državnog redistribucionizma, priličan laksist na planu ćudoređa i veliki branitelj ideologije ljudskih prava. To je ono što bismo mi u Francuskoj zvali naprednjak (progresist). Suprotno tome, s ove strane Atlantika liberal je prije svega branitelj individualizma, pristaša slobodne razmjene, protivnik svake državne intervencije (i sljedbenik Amerike). Zatražite li od Francuza da imenuje jednoga velikoga liberalnog političara, na prvo će mjesto odmah izbiti imena Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Drugim riječima, ono što mi nazivamo „liberal”, u velikoj mjeri odgovara onome što Amerikanci nazivaju „konzervativcem” – dakle, i protivnikom liberals – liberala! Ta razlika ima povijesni uzrok: Amerikanci su sačuvali izvorni smisao riječi „liberalizam”, koji je – kad se kao doktrina javio u 18. stoljeću – zapravo bio struja „ljevice”, glavni nasljednik filozofije prosvjetiteljstva, dok su se u Europi, gdje su ih socijalističke, zatim komunističke struje postupno potiskivale prema desnici, liberali od kraja 19. stoljeća počeli poistovjećivati s konzervativnom buržoazijom (u Francuskoj ponekad zvana „orleanistička”). Istog je trena, dakle, jasno kakvoj bi se zabuni u Americi mogla izložiti knjiga koja prikazuje „antiliberalnu” struju, odnosno kakav bi joj tip „lažnih leksičkih parnjaka” ona mogla donijeti.
Napokon, svima je jasno kako se u kritiku Sjedinjenih Američkih Država i amerikanizacije svijeta, koja se javila kao rezultat postupne afimacije američke hegemonije – a i ona je bila jedna od konstanta u diskursu Nove desnice – nije baš ulazilo kako bi se privuklo Amerikance, koji su tradicionalno skloni tome da svoju zemlju gledaju ne samo kao na „obećanu zemlju”, utjelovljenje najboljega mogućeg tipa društva, nego i – zbog tih razloga – kao na model koji zaslužuje da se proširi na planetarnu razinu. Znakovito je uostalom da je i dan-danas vrlo mali broj tekstova glavnih autora Nove desnice preveden na engleski, iako su bili prevođeni na čak petnaestak drugih jezika. Nova desnica kao specifična emanacija „stare Europe” (ili tog rest of the world, koji će preko Atlantika smatrati uistinu razumljivim tek kad bude potpuno amerikaniziran), ostaje terra incognita za veliku većinu Amerikanaca.2
Knjiga Tomislava Sunića u engleskom izdanju nosila je naslov Against Democracy and Equality. The European New Right. Slutim da je autor zbog čiste provokacije odabrao taj naslov, koji sam uvijek držao prilično neprikladnim! Naime, Nova desnica – to treba naglasiti na samom početku – nikad nije usvojila neprijateljsko stajalište prema jednakosti ili demokraciji. Ona je kritizirala egalitarizam i rasvijetlila granice liberalne predstavničke demokracije, što je velika razlika. Između jednakosti (egaliteta) i egalitarizma gotovo je ista razlika kao i između slobode (liberté) i liberalizma, univerzalnog i univerzalizma, zajedničkog (komunalnog) dobra i komunizma. Egalitarizam se odnosi na uvođenje jednakosti tamo gdje joj nije mjesto ili gdje ona ne odgovara stvarnosti, kao kad se na primjer tvrdi da pojedinci imaju iste sposobnosti i iste talente. No, on se nadasve sastoji u tome da se jednakost smatra sinonimom istosti, to jest antagonistom različitosti, iako je suprotnost jednakosti nejednakost, a ne različitost. Jednakost muškaraca i žena, na primjer, ne poništava stvarnost razlike između spolova. Isto tako, jednakost političkih prava u demokraciji ne znači da su svi građani jednaki, ili da posjeduju iste talente, nego da svi moraju imati ista prava budući da su svi, u političkom smislu, s obzirom na njihovu zajedničku pripadnost istoj politeji, u jednakoj mjeri građani. Nova desnica je uvijek osuđivala ono što sam ja nazvao ideologijom istoga, to jest onu univerzalističku ideologiju koja pod religijskim ili profanim obličjima teži tome da raznolikost svijeta, različitost kultura, sustava vrijednosti i uobičajenih načina života svede na jedan uniforman model. Provedba ideologije istoga vodi u nivelaciju, redukciju, iskorjenjivanje razlika. Duboko etnocentrična, unatoč njezinim univerzalnim težnjama, ona nikad nije prestala služiti kao opravdanje svim imperijalizmima. U prošlosti, pronosili su je misionari koji su čitav svijet željeli obratiti jednome jedinom Bogu, kao i kolonizatori koji su u ime „smisla povijesti” i kulta „napretka” željeli „domorocima” nametnuti svoj vlastiti način života. Ona je danas činjenica one forme-kapitala koja, podvrgavajući simbolični imaginarij samo robnim vrijednostima, teži tome da planet pretvori u veliko homogeno tržište gdje bi ljudi – svedeni na ulogu proizvođača-potrošača, a uskoro i rôbè – svi redom usvojili isti mentalitet, mentalitet Homo oeconomicusa. Prema tome, zato što nastoji reducirati raznolikost, koja je jedino pravo bogatstvo čovječanstva, ideologija Istoga je tek karikatura jednakosti. Ona, uostalom, proizvodi najnepodnošljivije nejednakosti. Jednakost, koju treba braniti svaki put kad je ona potrebna, posve je nešto drugo.
Što se tiče demokracije, čija jednakost političkih prava predstavlja načelo, Nova desnica – koju ne zanima despotizam niti diktatura, još manje totalitarizam – uvijek ju je smatrala, ako ne najboljim mogućim poretkom, onda barem onim koji najbolje odgovara zahtjevima naše epohe. No, uz uvjet da shvatimo njezino pravo značenje! Demokracija je poredak u kojem suverenost počiva u narodu. No, kako bi narod mogao biti stvarno suveren, on mora imati mogućnost izražavanja, a oni koje on imenuje za svoje zastupnike moraju djelovati u skladu s njegovim željama. To je razlog zbog kojeg je prava demokracija participativna (sudionička) demokracija – ona koja omogućuje narodu da svoju suverenost ostvaruje u što duljem razdoblju, a ne samo prilikom izbornih izjašnjavanja. Iz te perspektive opće pravo glasa je samo tehničko sredstvo procjene stupnja slaganja ili konsenzusa između vladajućih i podanika. Prema shvaćanju starih Grka, demokracija je u konačnici poredak koji omogućuje svim građanima da djelatno sudjeluju u javnim poslovima. To znači da se u demokraciji sama sloboda definira kao mogućnost sudjelovanja u djelatnostima koje se provode u javnoj sferi, ne kao sloboda nezainteresiranosti za njih radi povlačenja u privatnu sferu. To također znači da je čisto predstavnička demokracija u najboljem slučaju nesavršena demokracija. To, napokon, znači da se vlast mora provoditi na svim razinama, a ne isključivo odozgo, zahvaljujući primjeni načela supsidijarnosti (ili dovoljne kompetencije), što podrazumijeva da ljudi u najvećoj mogućoj mjeri mogu sami odlučivati o onome što ih se tiče i pustiti da se na višu razinu vrate samo one odluke koje se odnose na širu zajednicu.
U vrijeme kad su zastupnici sve više i više odsječeni od naroda, kad moć imenovanih i kooptiranih sve više nadjačava moć izabranih, kad političar osjeća da je lišen svojih prerogativa u korist „vladanja” koje sanja o tome da vladavinu ljudi kalkira prema upravljanju tvrtkama ili predmetima, nameće se prvenstvo novog zamaha participativne demokracije – temeljne, izravne demokracije – i preporoda djelatne javne sfere koja je jedina u stanju održati društvenu vezu i jamčiti ostvarivanje zajedničkih vrijednosti.
Objavljena 1990., razumije se da knjiga Tomislava Sunića nije mogla uzeti u obzir sve ono što se dogodilo nakon te godine. A upravo tijekom posljednjih devetnaest godina, tendencije Nove desnice su se snažno iskristalizirale, dok je usporedno objavljen vrlo veliki broj radova, poglavito u području društvene kritike. Razumije se, neću ih sad pokušati sažeti – pa bilo to i u grubim crtama – budući da je to namjera djela o kojem je ovdje riječ. No, veseli me što to izdanje donosi dodatak s integralnim prijevodom Manifesta za europsku obnovu, objavljenoga 2002. godine – djelca koje je ponudilo sintezu tendencija Nove desnice u osvit 21. stoljeća, i koje je do današnjeg dana već prevedeno na španjolski, talijanski, engleski, njemački, mađarski i nizozemski. Čitatelj će tako moći vidjeti sve što je tijekom tih dvaju posljednjih desetljeća Nova desnica mogla reći na temu društvenih znanosti, Europe, postmodernog doba, federalizma, suprotnosti između države-nacije i carstva, kritike ideologije rada i forme-kapitala, „vladanja” i slabljenja političara, krize demokracije, pitanja identiteta, na temu ekoloških prijetnji, kritike „razvoja” i perspektiva koje otvara teorija pada itd.
Ipak bih se htio zaustaviti na nekoliko točaka. Za početak, na kontinutitetu rada koji Nova desnica započinje i ostvaruje počevši od 1968. Danas se navršilo točno četrdeset godina postojanja Nove desnice. I glavni časopisi koji postoje u sklopu tog pokreta također su dokazali svoju dugovječnost: Nouvelle École (Nova škola) utemeljena je 1968., Eléments (Elementi) 1973., Krisis 1988. Čak i ako trajanje i kontinuitet nisu jedine kvalitete o kojima treba voditi računa, složit ćemo se da nema mnogo filozofskih škola koje su ostale djelatne tijekom tako dugog razdoblja. Nova desnica je, zapravo, u prvom redu jedna povijest. To je i jedan put. Naime, tijekom tih četrdeset godina Nova desnica je objavila znatan broj knjiga i članaka, organizirala nebrojene konferencije, kolokvije, okupljanja, sveučilišne ljetne škole itd. Dok se bavila svime time, dogodilo se da je napustila neke smjerove koji su se pogrešno činili obećavajućima, dok je istovremeno bez prekida istraživala nove smjerove, ostajući tako vjerna „enciklopedističkom” nadahnuću iz svojih početaka.
Podsjetit ću također da se Nova desnica od samih svojih početaka predstavljala kao filozofska škola, a ne kao politički pokret. Ta filozofska škola čak je uvelike prešla organizacijske granice jedne udruge kao što je Skupina za istraživanje i studije europske civilizacije (GRECE) koja je osnovana 1968. U svojim izdanjima Nova desnica je krenula s metapolitičkim radom. Što je to metapolitika? Sasvim sigurno ne drukčiji način bavljenja politikom. Točnije bi se reklo da je tema metapolitike izrasla iz jasne svijesti o ulozi ideja u povijesti, i iz uvjerenja da je intelektualni, kulturni, doktrinarni, ideološki rad prijeko potrebni preduvjet za svaki oblik akcije, bez obzira na to kakva ona bila. Aktivistima – onima koji se vječno pozivaju na „hitnost” kako bi uštedjeli na dubljem promišljanju, ili koji jednostavno više vole reaktivni od refleksivnog načina – njima je to vrlo teško shvatiti. Da to izrazimo s pomoću jedne formule: filozofija prosvjetiteljstva javila se prije Francuske revolucije, ali bez nje ova posljednja zasigurno ne bi bila moguća. Prije Lenjina, uvijek je morao postojati jedan Marx. To je dobro primijetio Antonio Gramsci kad je – obraćajući se „organskim” intelektualcima – naglašavao kako preobrazba političkih i društveno-povijesnih struktura određene epohe podrazumijeva da je ona u sebi već provela široki pokret preobrazbe vrijednosti.
Novu desnicu su krajem 1960-ih godina osnovali mladi ljudi koji su u svojoj adolescenciji većinom proživjeli militantna politička iskustva, čije su manjkavosti i granice lako mogli procijeniti. U želji da postave temelje jedne nove političke filozofije i nove koncepcije svijeta, oni su na određeni način željeli krenuti od nule, i raskinuti s iluzijama neposredne političke akcije. U to su se vrijeme uvjerili u reduktivni, zastarjeli značaj razdiobe ljevica-desnica. Znali su da je svakom društvu istovremeno potrebna i konzervacija i promjena. Sami su se željeli kritički osvrnuti na tradiciju, kako bi ustanovili njezinu jezgru, koja i dalje ima određeni smisao, koja je i dalje živa, te otvoriti raspravu o velikim problemima svoga vremena iz istinski revolucionarne perspektive. To zacijelo objašnjava zanimanje koje su, između ostalog, mogli pokazati za njemačku „Konzervativnu revoluciju”. U općenitijem smislu, odbijali su lažne alternative. Branili su logiku uključenoga trećega. Nisu govorili kako nisu „niti desnica niti ljevica” – jer to ništa ne znači – nego radije da im je namjera biti „i desnima i lijevima”. Pritom su željeli reći da su odlučni u prihvaćanju ideja koje im se čine najboljima, ne obazirući se na oznake koje su im do tada bili pripisivali. Za njih nisu postojale – s jedne strane – „desne ideje” i – s druge strane – „lijeve ideje”, nego samo pogrešne i ispravne ideje.
Takvo uvjerenje ne prestaje nalaziti nove dokaze u povijesnoj evoluciji ovih posljednjih desetljeća. Razdioba ljevica-desnica, rođena u moderno doba, teži tome da nestane zajedno s njim. To ne znači da u prošlosti oznake desnica i ljevica nikad nisu ništa označavale. No, one su stalno bile dvoznačne, i to ne kao „ontološka” desnica ili ljevica, nego kao veliki niz različitih desnica i ljevica. Ta je lepeza bila toliko široka da nema sumnje kako su neke od tih desnica i neke od tih ljevica bile bliže jedne drugima nego što su to bile, svaka posebno, ostalim desnicama ili ostalim ljevicama. To objašnjava činjenicu da su neke tematike – kao regionalizam, ekologija, federalizam, ideologija napretka itd. – s vremenom mogle skrenuti s desnice na ljevicu ili s ljevice na desnicu. Uzmemo li tako za primjer samo ideologiju napretka, ona se nesumnjivo okrenula prema „desnici”, tako da su danas liberali ti koji se postavljaju kao njezini glavni branitelji, dok je, naprotiv, nezanemariv dio „ljevice” na radikalan način dovodi u pitanje, u ime borbe protiv produktivizma i obrane ekosustavâ. Danas su pojmovi desnice i ljevice izgubili gotovo svako značenje, i dalje s mukom preživljavaju u polju parlamentarne politike, a s obzirom na ideje – postali su zastarjeli. Znakovita činjenica: svi veliki događaji ovih posljednjih desetljeća nipošto nisu oživjeli razdiobu ljevica-desnica; naprotiv, stvorili su nove transverzalne razdiobe, u sklopu kojih se nazire opće preoblikovanje političko-ideološkog okruženja. Dva Zaljevska rata, izgradnja Europe, sukobi na Balkanu, na primjer, u jednakoj su mjeri unijeli razdor u sklopu tradicionalne desnice kao i ljevice, potvrđujući time istrošenost te dihotomije.
Sve navedeno objašnjava suzdržanost koju sâm osjećam prema korištenju izraza „Nova desnica”. Naime, treba podsjetiti da taj izraz nikad u svojim počecima nije bio samoimenovanje. To je oznaka koju su 1979. izmislili mediji kako bi imenovali filozofsku školu, intelektualni i kulturni pokret, nastao jedanaest godina ranije, i koji se ni u jednom trenutku do tada nije kvalificirao na taj način. Kako se izraz raširio, trebalo ga je nakon toga više ili manje prihvatiti. Ali to nikada nije bilo bezrezervno, za što postoji više razloga. Prvi je u tome što je ta oznaka dvostruko reduktivna: kao prvo, davala je dojam da je Nova desnica u biti politička organizacija, što nikad nije bio slučaj; a uz to je tu filozofsku školu stavila u okvir jednog naziva („desnica”) od kojeg se predmetna škola uvijek željela ograditi. Drugi je razlog taj što je potpomogla ili sugerirala neopravdano uspoređivanje s raznim pokretima koji su se u većem broju zemalja i sami koristili istom oznakom. Već sam dao primjer anglosaksonske New Right. Mogu se dati i druge, jednako znakovite usporedbe. U Italiji su se već odavno naši prijatelji iz „Nuove Destre” i sami prestali koristiti tim izrazom. Isto smo i mi učinili u Francuskoj. Osobno mi se čak znalo dogoditi da se predstavljam kao „desni ljevičar” ili kao intelektualac koji se simultano referira na ljevičarske ideje i na desničarske vrijednosti.
Također je važno primijetiti da Nova desnica nikad nije priznala da ima preteče. Ona nikad nije smatrala da slijedi put koji su neki drugi ucrtali prije nje. Donosila je svoje plodove na nebrojenim lektirama, ali nikad se nije vezala isključivo uz jednog autora ili jedan pokret. Eklekticizam njezinih referencija ponekad je bio kritiziran, po mom mišljenju nepravedno. Na temelju brzinskog ili fragmentarnog čitanja, neki su doista mogli zaključiti kako Novoj desnici nedostaje koherentnosti. Zbog raznolikosti svih njezinih strana zapravo je velik broj onih koji su je pratili, bilo sa simpatijom ili neprijateljstvom, krenuo s nizanjem uvijek novih pogrešnih shvaćanja o njoj. Metoda Nove desnice, međutim, bila je strogo koherentna. No, nju se može razumjeti samo uz uvjet ako se jasno shvati kako su se pokretači Nove desnice uvijek postavljali u dinamičnu perspektivu: cilj im nije bio ponavljati slogane ili gotove ideje ili, pak, širiti mali dogmatski katekizam koji je fiksiran jednom zauvijek, nego su uvijek željeli ići naprijed, kako bi razrađivali svoje ideje i otvarali nove perspektive.
Upravo su zbog tog razloga, u osvit 21. stoljeća, ideje Nove desnice aktualne više nego ikad. Zašto? Zato što smo danas ušli u neki drugi svijet od onog koji je dominirao od kraja Drugoga svjetskog rata. Padom Berlinskog zida, raspadom sovjetskog sustava i usponom globalizacije, bili smo svjedoci ne samo kraja 20. stoljeća, nego i kraja velikoga povijesnog ciklusa modernog doba. Ušli smo u postmodernu eru, a to je era stalnih fluktuacija, era zajednica i mreža, velikih civilizacijskih cjelina i kontinentalnih logika. Naravno, promjene koje su u tijeku nisu dovršene. U prijelaznom smo vremenu koje je, kao i svako prijelazno vrijeme, bogato nesigurnosti ma i naznakama novih sinteza. Moglo bi ga se opisati kao Zwischenzeit, Interregnum. U takvom vremenu, više nego ikad trebamo biti svjesni povijesnog trenutka u kojem živimo. No, sve ono najnovije (i što najavljuje buduće razvoje) u tom povijesnom trenutku ne može se analizirati ako se poziva na slike prošlosti, a posebice ako se nastave koristiti zastarjele referencije i konceptualni alati. Upravo stoga što nikad nije oklijevala mijenjati se i obnavljati svoj diskurs, Nova desnica je u stanju ponuditi elemente koji su potrebni za kritičko mišljenje koje odgovara stvarnosti tog vremena.
Kad je pao sovjetski komunizam, jedan se Amerikanac, Francis Fukuyama, ohrabrio dati izjavu kojom predviđa „svršetak povijesti”. Time je želio reći da su s komunizmom, kapitalizam i liberalna demokracija izgubili svoga velikoga zadnjeg suparnika i kako su od sada svi narodi Zemlje u biti pozvani da na dulji ili kraći rok pristanu uz „zapadnjačka” načela, ako ne uz američki model. Tu je tezu zatim kritizirao Samuel Huntington, koji je nastupao kao teoretičar „sudara civilizacija”. Te su dvije vizije i jedna i druga bile pogrešne. Ovih posljednjih godina svjedoci smo ne svršetka povijesti, nego povratka povijesti. Kako bi, uostalom, povijest ikada mogla biti „dovršena”? Ljudska povijest uvijek je otvorena mnogostrukim mogućnostima, i tu množinu nije moguće unaprijed pouzdano definirati. Povijest je nepredvidljiva, jer je i samom ljudskom biću – kao upravo povijesnom biću po njegovoj biti – svojstveno da je nepredvidljivo. Kad bi povijest postala predvidljiva, ona više ne bi bila ljudska povijest. Više uopće ne bi bila povijest. Iznenađujuće je, uz to, da specijalisti za futurologiju nisu predvidjeli nijedan od velikih događaja koji su se posljednjih desetljeća dogodili u svijetu. Huntington je tako opravdano reagirao protiv irenizma Fukuyame i podsjetio da čovječanstvo nije unificirana homogena cjelina. No, njegova je zabluda bila u tome što je vjerovao da „civilizacije” mogu postati punopravni akteri međunarodnih političkih odnosa, što one nikada nisu bile. Posve je očito da teze Samuela Huntingtona zapravo opravdavaju islamofobiju koja ide na ruku hegemonističkim planovima Sjedinjenih Američkih Država (koje su brzo u karikiranom islamu našle „pričuvnog sotonu” koji im je bio potreban nakon nestanka sovjetskog „carstva zla”). Znakovito je, uostalom, da Huntington u cilju održanja ili konsolidacije „atlantističkog” mentaliteta ne oklijeva Europu rascijepiti na dva dijela, postavljajući njezin zapadni dio u tabor Amerike, a odbacujući njezin istočni dio na stranu Rusije i pravoslavnog svijeta.
Kad se govori o Novoj desnici, ona nikad nije izgubila iz vida svoju glavnu referenciju: Europu, pri čemu je ona shvaćena u njezinoj dvostrukoj povijesnoj i geopolitičkoj dimenziji. Povijesna dimenzija zato što su europski narodi – udaljimo li se od svega onoga po čemu se oni međusobno razlikuju (i što nije zanemarivo) – baštinici jedne zajedničke kulturne matrice, stare najmanje 5 000 godina. Geopolitička dimenzija zato što smo ušli u eru „velikih prostora” o kojima je govorio Carl Schmitt, to jest u eru onih velikih kulturnih i civilizacijskih cjelina koje će sutra biti odlučujući čimbenici moći u sklopu globalnog svijeta. Promišljati globalizaciju, u vrijeme kad države-nacije – koje su od sada prevelike da bi mogle odgovoriti na svakidašnja očekivanja građana i premale da bi se mogle suočiti s planetarnim izazovima našeg vremena – postaju svakim danom sve nemoćnije, to najprije znači promišljati o kontinentima.
Uz to, Nova desnica izjasnila se za federalnu Europu jer je integralni federalizam jedini način da se pomiri potrebno jedinstvo u odlučivanju na vrhu s prihvaćanjem raznolikosti i autonomije u temeljima. Federalizam je nesumnjivo dio tradicije carstva, a ne tradicije države-nacije. Europa, naime, ne bi imala nikakvog smisla kad bi se trebala graditi po modelu pogrešne centralizacije i onog jakobinizma od kojeg je Francuska tako dugo patila. Otuda pribjegavanje načelu supsidijarnosti o kojem sam već govorio u tekstu. No, izgradnja Europe kojoj smo danas svjedoci doslovno se protivi tom načelu. Od samog početka, ta se izgradnja provodila unatoč zdravom razumu. Ona je dala prvenstvo trgovini i ekonomiji umjesto da je dâ politici i kulturi. Ta je izgradnja išla odozgo, polazeći od Europske komisije koja se vrlo brzo postavila kao svenadležna, iako je lišena svake demokratske legitimnosti, umjesto da teži postupnoj izgradnji odozdo. Upustila se u brzinsko proširenje na zemlje koje su željele postati članicama Europske unije samo zato kako bi dobile financijske subvencije i kako bi se približile Americi ili NATO-u, umjesto da se najprije pozabavi produbljivanjem svojih političkih struktura, unaprijed se na taj način osuđujući na nemoć i paralizu. Gradila se bez naroda i pokušala im je nametnuti projekt „Ustava”, a da prije toga nije postavila pitanje ustavotvorne vlasti. Napokon, ona nikad nije donijela jasnu odluku o vlastitim ciljevima koje bi trebala postići. Je li riječ o o tome da treba izgraditi široki prostor slobodne razmjene, nejasnih granica, koji bi bio tek produžetak Amerike ili je, pak, riječ o tome da se udare temelji prave Europe-velevlasti, čije će granice definiraniti geopolitika, i koja bi istovremeno mogla biti izvorni civilizacijski model i jedan od polova regulacije globalizacije? Dobro znamo da su ta dva cilja posve nespojiva. Neovisno o tome hoćemo li usvojiti prvi ili težimo drugome, sutra ćemo živjeti u unipolarnome svijetu, podložnom američkoj moći, ili u multipolarnome svijetu koji jedini može omogućiti očuvanje raznolikosti svijeta. To je danas glavna alternativa s kojom su suočeni Europljani: biti tvorci svoje vlastite povijesti ili postati predmet povijesti drugih.
Kad je Tomislav Sunić pisao svoju disertaciju o Novoj desnici, nije mogao predvidjeti niti tragične događaje koji će popratiti raspad bivše Jugoslavije, niti strašne ratove koji će dovesti do prolijevanja krvi u njegovoj vlastitoj zemlji, i susjednim zemljama. I sâm sam pratio te događaje s boli u srcu. Već dugo imam hrvatske i srpske, slovenske i bošnjačke, kršćanske i muslimanske prijatelje. Njihove sukobe osjećao sam kao neuspjeh Europe, a posebno kao osiromašenje: kad se europski narodi bore među sobom, to je uvijek u korist političko-ideoloških sustava koji teže za nestankom svih naroda. Uz to je došlo do još jednog poniženja, onog kada su američke vojne snage bombardirale jednu europsku prijestolnicu, u konkretnom slučaju Beograd, prvi put nakon 1945.
Naravno, posve sam svjestan povijesnih korijena svih onih prijepora koji su se u središnjoj i istočnoj Europi često manifestirali u ratovima i krvoproliću. Poznati su mi opravdani razlozi jednih i opravdani razlozi drugih. Ti prijepori još i danas pothranjuju etnički nacionalizam, vjersku nesnošljivost i iredentizam u svim njegovim oblicima. Iako ne želim arbitrirati između jednih i drugih – jer, naravno, ništa mi ne daje pravo da se izdižem kao sudac – i dalje ostajem jednako uvjeren kako se ti prijepori moraju prevladati. Mnogi od njih, uostalom, referiraju se na definitivno završenu prošlost. Na poseban način iredentizam nema više nikakvog smisla u aktualno vrijeme. Nekad su granice igrale bitnu ulogu: jamčile su održanje kolektivnih identiteta. Danas granice više ništa ne jamče, (gotovo) više ništa ne zaustavljaju. Tokovi svih vrsta, koji su znak našeg vremena, prelijevaju se preko njih. Srbi, Bošnjaci i Hrvati, Mađari i Rumunji, Ukrajinci i Rusi gledaju iste filmove, slušaju iste pjesme, slušaju iste obavijesti, koriste se istom tehnologijom, izloženi su istim utjecajima – i jednako se amerikaniziraju. Znam da se antagonizmi proizašli iz povijesti teško mogu prevladati. Ali moje je najdublje uvjerenje da će za identitet jednog naroda identitet drugog naroda uvijek biti manja prijetnja od ideologije Istoga, od homogenizirajućeg megastroja globalizacije, od globalnog sustava za koji je svaki kolektivni identitet prepreka koju treba ukloniti.
Zemlje koje su donedavno bile dio sovjetske tampon-zone, komunističkog bloka, posve prirodno su mislile – kad je škripac popustio zahvat – da će na Zapadu naći raj o kojem su tako dugo sanjale. A zapravo su jedan sustav prisile zamijenile drugim sustavom prisile – istina vrlo drukčijim, ali jednako pogibeljnim. Može se čak reći da je iskustvo pokazalo kako je za rušenje kolektivnih identiteta svjetski raširen kapitalizam puno djelotvorniji od komunizma. Pokazao se također puno više materijalističkim, budući da je u malo godina na planetarnoj razini uspio nametnuti model Homo oeconomicusa, tog čovjeka čiji se smisao života na ovom svijetu svodi na proizvodnju i potrošnju, i kojeg nam liberalna antropologija predstavlja kao egoistično biće, predano stalnom traženju vlastitoga najboljega osobnog probitka. Bilo bi obeshrabrujuće kad bismo u zemljama središnje i istočne Europe bili u stanju vidjeti samo dvije kategorije ljudi: s jedne strane zapadnjačke liberale, s druge strane šovinističke nacionaliste. Ali ima i nešto fascinantno u tom prizoru nekadašnjih apartčika koji vraćaju svoju nevinost padajući ničice pred Amerikom s istom revnosti kojom su se nekad klanjali pred komunističkim sustavom. Zemlje u kojima oni žive jučer su bile satelitske zemlje (Moskve). Mnogobrojne među njima danas kao da žele prije svega biti vazali (Washingtona). U oba slučaja, na gubitku je opet Europa.
Nova desnica nastoji izbjeći zabunu oko neprijatelja. Glavni neprijatelj za nju je ponajprije kapitalizam i tržišno drušvo na ekonomskom planu, individualizam na filozofskom planu, univerzalizam na političkom planu, građanstvo na društvenom planu, Amerika na geopolitičkom planu. Zašto kapitalizam? Zato što, protivno onome što je tvrdio komunizam, on nije samo jedan ekonomski sustav. To je najprije i prije svega antropološki sustav, temeljen na vrijednostima koje eksploatiraju simbolični imaginarij i radikalno ga transformiraju. To je sustav koji sve ono što vrijedi spušta na razinu čisto trgovačke vrijednosti, na čistu vrijednost razmjene. To je sustav koji sekundarnim, prijelaznim ili nepostojećim smatra sve što nije svedivo na količinski izračun, to jest u konačnici na novac. Napokon, to je dinamički sustav koji sama njegova struktura prisiljava na luđački bijeg prema naprijed. Karl Marx nije pogriješio kad je rekao da kapital svaku granicu gleda kao prepreku. Forma-kapital, to je logika onog „uvijek više” – uvijek više trgovačkih razmjena, više tržišta, više roba, više profita – i vjerovanje da je to više automatski sinonim za bolje. To je univerzalno nametanje aksiomatike interesa, to je ideja da je u jednome ograničenom svijetu moguć neograničeni materijalni rast, to je inspekcija čitave Zemlje – Gestell o kojem je govorio Heidegger – prema vrijednostima djelotvornosti, performansi i rentabilnosti, to je transformacija planeta u golemi supermarket, golemu trgovačku civilizaciju.
Tomislava Sunića prvi put sam sreo u Washingtonu u lipnju 1991., u društvu Paula Gottfrieda. Krajem ožujka 1993. zajedno smo sudjelovali na kolokviju koji je u Chicagu organizirao časopis Telos, na kojem su bili i Paul Piccone, Thomas Molnar, Gary Ulmen, Tom Fleming, Anthony Sullivan itd. I nakon toga smo se često susretali, bilo u Parizu (u lipnju 1993., siječnju 2002., listopadu 2003., u ožujku 2006. itd.), Flandriji ili drugdje. Knjiga koja je pred nama na neki je način prigoda da se još jedanput nađemo, ali ovaj put u njegovoj rodnoj zemlji. Tome se istinski veselim.
(Preveli: Tomislav Sunić i Barbara Martinec)
-
Obranjena 1988., tu je disertaciju najprije objavio Peter Lang (New York) 1990., a 2004. je Noontide Press iz Newport Beacha (Kalifornija) objavio reizdanje s predgovorom Paula Gottfrieda i uvodnom riječi Davida J. Stennetta. ↩
-
Navedimo ipak važni tematski broj časopisa Telos (New York), New Right – New Left – New Paradigm, 98–99, jesen-zima 1993.; kao i esej Michaela O’Meare [Michael Torigian], New Culture, New Right. Anti-Liberalism in Postmodern Europe, First Books, Bloomington 2004. @OMeara2004 Uz to, dodat ću kako kritika Sjedinjenih Američkih Država nikad nije bila razlog da Nova desnica upadne u amerikanofobiju. Nova desnica je, naprotiv, pozitivno primila određeni broj američkih autora i mislilaca kojih je, istina, mali broj, ali koji nisu nevažni. Ovdje mislim na komunitarne teoretičare kao što je Michael Sandel koji je, pak, blizak Kanađaninu Charlesu Tayloru i Englezu Alasdairu McIntyreu, a posebno na Christophera Lascha, teoretičara „populističkog socijalizma” koji svakako podsjeća i na velikog Georgea Orwella, a čije je teze popularizirao i Paul Piccone u časopisu Telos (New York). ↩