Konzervativna ljevica ili revolucionarna desnica?

Ovo poglavlje prikazat će intelektualnu baštinu Nove desnice. Kada prikažemo ideje nekih ranijih europskih protuliberalnih i protusocijalističkih pisaca, bit će lakše shvatiti opću kulturnu i političku strategiju Nove desnice.

Bilo bi pogrešno tražiti intelektualne prethodnike Europske Nove desnice među dvama ili trima protuliberalnim i protukomunističkim misliocima i filozofima ranog 20. stoljeća. Moramo ponovno naglasiti da brzopleta raščlamba Europske Nove desnice može završiti u akademskom redukcionizmu, koji obično definira neki društveni fenomen po unaprijed zamišljenim kategorijama i zajedničkom nazivniku. Iako su mnogi prethodnici Nove desnice, poput Nietzschea, Spenglera ili Schmitta, zaista imali reputaciju zagovornika protudemokratskih i protuegalitarnih ideja, ne smije se zaboraviti da Europska Nova desnica za svoje intelektualno oblikovanje često odaje zasluge i određenom broju značajnih socijalističkih, pa i marksističkih pisaca. Ipak, unatoč svome naporu da na nju ne utječu ideološke kontroverzije, glavna zadaća Nove desnice je da obnovi, pa čak i „rehabilitira” upravo one pisce koji su, u sklopu nepovoljnih povijesnih okolnosti, pali u zaborav ili čiji rad nije dobio primjerenu ocjenu zbog njegovih navodno fašističkih značajki. Treba naglasiti da će se ova knjiga usredotočiti samo na one autore koji su najvažniji za raščlambu Nove desnice i koji će biti ključni kada se u ovom djelu bude raspravljalo o krizi suvremenoga političkog života. Ne bih htio biti nepravedan prema autorima kao što su Johann Gottfried Herder, Johann Gottlieb Fichte, Friedrich Hölderlin i prema nekim drugim misliocima, pjesnicima ili romanopiscima koje neću obuhvatiti u mojoj raspravi. Zato treba reći da su i oni ključni za potpuno razumijevanje intelektualnih korijena Nove desnice.

#Decartes, René

#Jefferson, Thomas

#Lenjin, Vladimir Iljič

#Marx, Karl

#Trocki, Lav

#Wagner, Richard

Nema sumnje da su mnogi autori koji su nadahnuli Europsku Novu desnicu, ili to i dalje čine, živjeli u teškom razdoblju europske povijesti, odnosno u razdoblju kada su fašističke ideje za mnoge još uvijek bile dio političkog romantizma, prije nego što su za nekolicinu postale i dominantne. Ideje, kao i ljudi, rijetko su nevine. Isticati skepsu prema demokraciji, liberalizmu i parlamentarnoj demokraciji u razdoblju mira nije isto što i napadati demokraciju, liberalizam i parlamentarnu demokraciju kada su u pitanju sudbine milijuna ljudi. Zaista, mnogobrojne konzervativne autore kojie Nova desnica danas uvelike poštuje privukle su fašističke ideje, a mnogi su otvoreno surađivali s europskim fašističkim režimima. Ipak je podjednako velik bio i broj onih konzervativnih intelektualaca koji su se osjetili izdanim od fašizma, ali su nastavili vjerovati u fašističke ili protofašističke ideje koje su i osobno oblikovali. Ako se složimo da svi europski radikalni konzervativci dijele odgovornost za uspon fašizma, onda se također moramo složiti da su Marx, Lenjin i Trocki, kao i cijela ljevičarska i liberalna poslijeratna inteligencija, također djelomice odgovorni za nastanak staljinizma i represiju u komunističkim državama diljem cijelog svijeta.¹ Istina je da su Fichte, Wagner i mnogi drugi europski romantičari, kako neki suvremeni autori tvrde, možda razvili „protofašističke” ideje. No, slična kritika mogla bi se primijeniti i protiv René Decartesa, Thomasa Jeffersona i nekih racionalista iz 19. stoljeća, koji su navodno osmislili temelje modernih egalitarnih masovnih društava pa su samim time djelomice odgovorni za komunistički sustav gulaga u Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi. Kako kaže ona stara i već istrošena poslovica: „Put u pakao popločan je dobrim namjerama.” Zato bi se moglo utemeljeno pretpostaviti da bi svijet danas bio bolji za život da nije bilo cijelog niza prošlih i sadašnjih ideologija.

#Mohler, Armin

Rasprava o moralnoj odgovornosti intelektualaca može trajati unedogled. Ako se netko zaista želi držati načela kauzalnosti, budući naraštaji možda će imati opravdanje ako odbace intelektualce kao zaostalu i štetnu društvenu skupinu. Analogno tome, ako netko a priori zaključi da Nova desnica prihvaća fašističke ideje samo zato jer na drukčiji način ocjenjuje ostavštinu nekih ranijih profašističkih i fašističkih pisaca, onda postoji opasnost da se cijela ova rasprava pretvori u teoretiziranje o moralu, a to sigurno nije svrha ove knjige. Ne može se poreći da su nacionalsocijalizam i fašizam u znatnoj mjeri zastupali ideje koje su uobličili neki radikalno konzervativni i revolucionarno-konzervativni mislioci tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća. Također, kao što primjećuje Armin Mohler, konzervativna revolucija bila je znatnim dijelom „škrinja s blagom iz koje su nacionalsocijalisti izvukli svoje ideološko oružje”.² No, činjenica da revolucionarno-konzervativne ideje nikada nisu bile provedene u praksi možda objašnjava zašto se na nacionalsocijalizam gledalo kao na izravnu posljedicu tih ideja.

#Staljin, Josif Visarionovič

#Strasser, Otto

#Šaranski, Anatolij

#Treviranus, Gottfried

Teškoća u razumijevanju uloge rane revolucionarno-konzervativne inteligencije možda se također nalazi u činjenici da su među revolucionarnim konzervativcima postojale goleme ideološke i osobne razlike. Opisujući odiseju revolucionarno-konzervativnih intelektualaca, Mohler primjećuje da je mali broj njih, posebice iz prevladavajućih društveno-revolucionarnih skupina, napustio Njemačku nakon dolaska Hitlera na vlast (npr. Otto Strasser, Karl Paetel, Hans Ebeling). Njemačku su napustili i neki tradicionalni konzervativci poput Hermanna Rauschninga i Gottfrieda Treviranusa, ali je većina njih ipak odlučila ostati.³ Oni koji su odlučili ostati u Njemačkoj manje su to učinili zbog divljenja prema nacionalsocijalizmu, a puno više zato jer su se, kako tvrdi Mohler, „nadali da će zadobiti prevlast među nacistima i pokrenuti drugu revoluciju”.⁴ Ipak je teško poreći da su, slično mnogobrojnim ljevičarskim intelektualcima koji su podržavali Staljina,⁵ mnogi konzervativni intelektualci početkom 1930-ih također podržavali naciste. Štoviše, mnogi su postali glasnogovornici nacionalsocijalizma i dali punu potporu nacističkome represivnom sustavu. Ernst Jünger, koji je bio vodeća osoba u njemačkome revolucionarno-konzervativnom pokretu, a danas pripada onima koji su izravno nadahnuli Europsku Novu desnicu, ovako je opisao intelektualnu „prostituciju” svojih bivših konzervativnih drugova koji su došli na platni popis Trećeg Reicha:

„Ti ljudi nalikuju svinjama koje traže tartufe (Trüffelschweine), a takvih ima u svakoj revoluciji. Njihove partijske kolege su primitivni nasilnici koji nisu u stanju otkriti protivnika, pa se moraju osloniti na pametniju, ali korumpiranu inteligenciju kako bi ona njuškala i pronalazila protivnike nad kojima će, ako je moguće, biti primijenjene mjere policijske represije.”⁶

Mora se naglasiti da bi, unatoč činjenici da je konzervativna revolucija imala najveći intelektualni odjek u Njemačkoj, bilo pogrešno smatrati je isključivo njemačkim fenomenom. Treba primijetiti da su se slični konzervativni intelektualni prevrati, iako u manjoj mjeri, dogodili u gotovo svim europskim zemljama. Kasniji uspon i slom nacionalsocijalizma očito je kompromitirao ideje europskih revolucionarnokonzervativnih mislilaca, ali je isto tako u velikoj mjeri pridonio njihovoj neizbježnoj diskvalifikaciji nakon rata. Ako ovo uzmemo u obzir, treba se zapitati je li mudro optuživati sve predratne revolucionarne konzervativce da su bili suputnici fašizma, ili je potrebno individualizirati odgovornost, isto kao i kad je riječ o mnogobrojnim socijalističkim intelektualcima. „Čini se”, smatra Mohler, „da je na pitanje osobne odgovornosti lakše odgovoriti jer ga se može suziti na pripadnost određenoj organizaciji ili sudjelovanje u određenim djelatnostima”.⁷

Suvremeni konzervativni kritičari nastavili su raspravljati o navodnim „nacističkim” značajkama predratnih konzervativnih intelektualaca. Prema mišljenju Petera Vierecka, stajališta koja je zastupao Mohler „ne čine uslugu istinskom konzervativizmu, u smislu u kojem su to bili Edmund Burke i Leopold von Ranke, nego se taj pojam koristi kao dio kampanje koja se provodi u Njemačkoj, kako bi se rehabilitirali nemoralni desničari koji su bili Hitlerovi suputnici”.⁸ Viereck zapravo vidi veću opasnost u tim konzervativnim „suputnicima”, nego u njihovim nacističkim političkim gospodarima. Viereck je odbacio koncept metapolitike, smatrajući ga eksperimentom opasnim za društvo. On je držao da „dobro obrazovanu i uređenu njemačku naciju najveći nasilnik poput Hitlera nikada ne bi uspio na tako jedinstven način staviti pod svoj utjecaj, i nikada je ne bi tako lako zavarao, da prije toga nije proteklo cijelo stoljeće romantičarskih ideja koje su se polako širile na svim razinama, da bi se zatim iz ideja u knjigama pretvorile u ispaljene naboje. Činjenica da nitko nije predvidio neželjene političke posljedice, ne znači da ih nitko nije mogao prevladati”.⁹

Pobuna protiv moderne

Bilo bi naivno misliti da autori Nove desnice nisu svjesni kako se nepopularnost i ostracizam njihovih konzervativnih prethodnika u intelektualnim krugovima i dalje nastavlja. Ipak, nekoliko desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata, Nova desnica može lako poreći bilo kakvu odgovornost za djela svojih intelektualnih prethodnika tvrdnjom da se oslanjaju na naslijeđe onih konzervativnih autora koji se nikada nisu u potpunosti uključili u fašističke režime. No, kako je došlo do pojave konzervativne revolucije i koji su bili politički motivi tih predratnih konzervativaca koji su izabrali određeni svjetonazor (Weltanschaung) koji se nakon Drugoga svjetskog rata mnogim ljudima činio sasvim zastrašujućim, dok ga mnogi, kao Nova desnica, smatraju iznimno primamljivim?

#Le Bon, Gustav

#Sternhell, Zeev

#Treitschke, Heinrich von

Naraštaj konzervativnih pisaca prije Drugoga svjetskog rata oštro se suprotstavlja racionalnom individualizmu liberalnoga društvenog poretka, a nisu odobravali nestanak društvenih veza koje su popucale nakon industrijske revolucije i dovele do poplave masa pojedinaca koji su bili iščupani iz svoga postojećeg okruženja i stavljeni u jedno potpuno novo okruženje u kojem su trebali ostvariti svoju društvenu egzistenciju. Bili su to mislioci koji su se jako bojali jačanja boljševika i nasilja do kojega je došlo u Europi u godinama neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Prema mišljenju Zeeva Sternhella, stručnjaka za intelektualne korijene fašizma, početak 20. stoljeća donio je:

„Novu znanost o čovjeku, nove društvene znanosti, darvinističku biologiju, bergsonijansku filozofiju, povijesne interpretacije Treitschkea i Jahna i društvenu filozofiju Le Bona. Cjelokupna talijanska politička sociologija bila je protiv načela na kojima su počivali liberalizam i demokracija. Tako je stvorena intelektualna klima koja je u znatnoj mjeri potkopala prethodno utemeljenu demokraciju, čime je u velikoj mjeri olakšan uspon fašizma.”¹⁰

#Evola, Julius

#Rivera, Antonio Primo de

#Rousseau, Jean-Jacques

#Sternhell, Zeev

#Streel, José

Društveni poredak moralno i financijski bankrotiranih europskih demokracija u konačnici je odveo znatan broj osjetljivih intelektualaca u naručje socijalizma i fašizma. Kako primjećuje Sternhell, prvi put je većina europskih intelektualaca počela ozbiljno dovoditi u pitanje načela poboljšanja čovječanstva i vjeru u beskrajni društveni napredak.¹¹ Ta „pobuna protiv modernosti”, kako ju je nazvao Julius Evola, a koja prema Novoj desnici predstavlja temelj suvremene krize, postala je gotovo općeprihvaćenom. Ona je prožela sve kulturne elite, umjetnike, filmske redatelje, glazbenike, slikare i filozofe, da bi se konačno uobličila na području politike. Tijekom tog razdoblja ljevica i desnica često su se preklapale. Sternhell piše da se npr. u Francuskoj tada mogao primijetiti masovan prelazak intelektualaca s ljevice na desnicu, „jer se fašizam u nekim slučajevima napajao s ljevice, kao i s desnice, a ponekad, u određenim zemljama, više se oslanjao na ljevicu, nego na desnicu”.¹² Tijekom 1920-ih i 1930-ih svi europski fašistički mislioci, bez obzira na ono što ih je moglo razdvajati u vezi s određenim pitanjima, bili su složni u tome da je demokratski parlamentarni sustav štetan za nacionalnu obnovu i duh povijesne zajednice. U tu skupinu spadao je i talijanski filozof Giovanni Gentile, koji je smatrao čovjeka „političkom životinjom”, pripadnik belgijskog pokreta Rex José Streel, koji je smatrao da „pojedinac ne postoji u čistom stanju”, kao i José Antonio Primo de Rivera, koji je objavio rat Rousseau – svi su ovi konzervativni intelektualci napadali temelje liberalnoga „mehaničkog” koncepta društva koje je na narod gledalo isključivo kao na mehanički skup pojedinaca.¹³

#Aksakov, Sergej

#Barrès, Maurice

#Burnham, James

#Chesterton, Gilbert Keith

#Dostojevski, Fjodor Mihajlovič

#Grant, Madison

#Jabotinsky, Ze’ev

#Lawrence, David Herbert

#Yockey, Francis Parker

Konzervativna intelektualna revolucija, poznata i kao „organska revolucija”, zahvatila je ne samo Njemačku, nego se proširila po svim europskim državama, a njezin je utjecaj dotaknuo i najudaljenije dijelove svijeta. Kako Mohler primjećuje, konzervativni revolucionari uključivali su Dostojevskog i braću Aksakov u Rusiji, Sorela i Barrèsa u Francuskoj, Unamuna u Španjolskoj, Pareta i Evolu u Italiji, Lawrencea i Chestertona u Engleskog, a u tu skupinu pripadao je i cionistički vođa Ze’ev Jabotinsky.¹⁴ No, imena kao što su Lothrop Stoddard, Madison Grant, Jack London, Francis Yockey, Ezra Pound ili James Burnham, a ovaj posljednji bio je teoretičar „Upravljačke revolucije” (The Managerial Revolution), pokazuju da je spomenuti intelektualni preokret imao odraza i u Sjedinjenim Američkim Državama.¹⁵ Svi ti mladi intelektualci dijelili su istovjetnu ideju „zemlje i mrtvih”, načela potpune podređenosti pojedinca kolektivitetu i negaciju individualne autonomije, a upravo je ta ideja predstavljala bit organskog društva.

#Dumézil, Georges

#Heidegger

#Nietzsche, Friedrich

#Pareto, Vilfredo

#Schmitt, Carl

#Spengler, Oswald

Bilo bi nemoguće nabrojiti sva imena i prikazati ideje svih autora i intelektualaca koji su izravno ili neizravno pridonijeli konzervativnoj revoluciji u Europi, a koji danas imaju golemi intelektualni utjecaj na Novu desnicu. Ograničit ćemo se na one autore čiji je utjecaj bio ključan u oblikovanju intelektualnog okvira Europske Nove desnice i koje opravdano možemo smatrati njezinim prethodnicima. Mislioci čije ćemo djelovanje sada razmotriti su njemački politolog i pravnik Carl Schmitt, sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto i povjesničar Oswald Spengler. U daljnjem tekstu primijetit ćemo da se Nova desnica često poziva i na druge „praočeve” kao što su Friedrich Nietzsche, Martin Heidegger, Georges Dumézil, kao i na mnogobrojne druge mislioce i filozofe koji se u znatnoj mjeri mogu povezati s intelektualnim i kulturnim naslijeđem Nove desnice. No, budući da se ova knjiga bavi političkim i sociološkim značajkama suvremene krize i samo u određenoj mjeri filozofskim i etičkim, zaključio sam da su Spengler, Pareto i Schmitt najbolji primjeri za ovu raspravu i za bolje razumijevanje Europske Nove desnice.

Podulji je popis europskih i američkih ljevičarskih intelektualaca koji nisu željeli kritizirati komunizam jer su se „bojali da će ta kritika koristiti kapitalizmu i Sjedinjenim Američkim Državama”. Neke od njih ćemo u ovoj knjizi i spomenuti. ↩
Armin Mohler, Die konservative Revolution in Deutschland 1918. – 1922., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1972., str. XVIII. @Mohler1972 ↩
Isto, str. 6. ↩
Isto. ↩
Ovo posebice vrijedi za neke ugledne intelektualce koji su bili vatreni staljinisti, kao što su: Henri Barbusse, Louis Aragon, George Lukacs itd. Također se treba prisjetiti da su takozvani disidenti iz komunističkih zemalja koji su, kako se čini, imali znatan utjecaj na zapadne medije, desetljećima prije bili komunistički komesari, odnosno članovi ili suradnici komunističkih partija u svojim državama. Jedan od njih bio je i jugoslavenski disident Milovan Đilas (koji je 1957. napisao knjigu The New Class). Dok je bio dio komunističkog vodstva, Đilas je bio istaknuti zagovornik staljinizma i odigrao je važnu ulogu u teroru koji su jugoslavenski komunisti proveli u svojoj državi nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Suvremeni istočnoeuropski disidenti, pisac Milan Kundera, filozof Leszek Kolakowski, aktivist Adam Mishnik, bili su još do 1960-ih povezani s komunističkim vlastima u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Anatolij Šaranski i Jelena Bonner, dva istaknuta sovjetska disidenta židovskog podrijetla, također su bili članovi Komunističke partije Sovjetskog Saveza. (Ovo još više vrijedi za gotovo sve protagoniste „demokratizacije” i nacionalizma u zemljama bivše Jugoslavije, op. ur.) ↩
Navedeno u djelu Armina Mohlera, Die konservative Revolution, str. 7.–8. @Mohler1972 Jünger je ovo napisao u svome dnevniku 7. listopada 1942., dok je kao časnik njemačke vojske bio raspoređen u Parizu. Ernst Jünger, Strahlungen, Heliopolis Verlag, Tübingen 1959., str. 144. @Junger1959 Jünger je dva puta pao u nemilost. Prvi put kod nacista, a zatim, nakon Drugoga svjetskog rata, kada je u široj javnosti bio gotovo potpuno zaboravljen. Nova desnica imala je znatnu ulogu u njegovoj popularizaciji u Francuskoj. ↩
Isto, str. 9. ↩
Peter Viereck, Metapolitics: The Roots of the Nazi Mind, Capricorn Books, New York, 1941., 1961., str. IX. @Viereck1941 ↩
Isto, str. XXVI.–XXVII. ↩
Zeev Sternhell, Le Droite révolutionnaire 1885 – 1914, Seuil, Pariz 1978., str. 17. @Sternhell1978 ↩
Isto, str. 22.–32. ↩
Isto, str. 405. ↩
Isto, str. 409. ↩
A\ . Mohler, Die konservative Revolution, str. 13. @Mohler1972 ↩
Vidjeti sljedeće radove: Francis Parker Yockey, Imperium, The Truth Seeker, New York 1962. @Yockey1962; Ezra Pound, lmpact: Essays on Ignorance and the Decline of American Civilization, H. Regnery Co., Chicago 1960. @Pound1960; Madison Grant, The Passing of the Great Race, Scribner, New York 1916. @Grant1916; Theodore Lothrope Stoddard, Lonely America, Doubleday, New York 1932. @Stoddard1932, itd. ↩