Poganska desnica
Do sada bi se moglo reći da Nova desnica i nije toliko „nova” u svojim stajalištima, ako se uzme u obzir da su mislioci koje Nova desnica smatra svojim duhovnim očevima već bili poznati široj publici koja je uključivala i ljevičarske i konzervativne intelektualce. No, Nova desnica je „nova” u tome što u suvremenome europskome političkom okruženju, koje je podložno neprestanim promjenama, na drukčiji način pokušava primijeniti učenje spomenutih mislilaca. Uz to, posebna sastavnica koju je Nova desnica uključila u svoju kritiku suvremene politike je zagovaranje izvornoga europskog poganstva ili politeizam. Ova značajka vjerojatno naglašava cjelokupnu političku, etičku i filozofsku važnost Nove desnice.
Ovo poglavlje prikazat će kritičko stajalište Nove desnice prema biblijskom monoteizmu kojemu se ona suprotstavlja vjerskim politeizmom koji je postojao u razdoblju staroga pretkršćanskoga europskog poganstva. Ovo poglavlje ograničava se na kratki pregled politeizma i poganstva isključivo na europskom kontinentu. Indijski panteon božanstava, kao i oblici poganstva u drugim neeuropskim kulturama neće biti razmatrani. Treba naglasiti da je Nova desnica u svojoj kritici monoteizma usmjerena na židovsko-kršćansko naslijeđe u Europi, a ne na druge velike monoteističke religije u svijetu, poput primjerice islama. Središnja figura u ovom dijelu rasprave opet je prvak Nove desnice, filozof Alain de Beonist. Kao što ćemo vidjeti, njegovi argumenti vezani uz ovo pitanje su pod snažnim utjecajem mislilaca kao što su Friedrich Nietzsche, Martin Heidegger i Louis Rougier, odnosno konzervativnih pisaca i filozofa koji su odigrali ključnu ulogu u filozofskom oblikovanju Nove desnice.
Već smo naveli da su mnogobrojni suvremeni konzervativni kritičari stigmatizirali Novu desnicu zbog njezina zagovaranja staroga europskog poganstva i politeizma, kao i zbog kritike biblijskog monoteizma. Stoga ne iznenađuje da su čak i oni koji su na početku bili naklonjeni Novoj desnici postupno postali neskloni prema njoj zbog njezina stalnog slavljenja politeizma i antagonizma prema judeokršćanskom naslijeđu. Neslaganje se povećalo kada su se pojavile sumnje da Nova desnica želi oživjeti stara europska poganska obožavanja i kultove, što je mnoge opravdano podsjećalo na ranije nacionalsocijalističke pokušaje da izvrše dekristijanizaciju i u Njemačkoj ponovno uvedu poganstvo.1 I što je još gore, napadi Nove desnice na kršćanske dogme stvorili su raskol među intelektualcima koji su bili naklonjeni protukomunističkim i protuliberalnim idejama Nove desnice. Ubrzo je rasprava o europskom poganstvu nasuprot judeokršćanstvu u pariškim konzervativnim krugovima postala poznata kao igra „monopolija”, što se odnosilo na sukob zagovornika monoteističkoga i politeističkoga gledanja na svijet. Tako dugo dok se Nova desnica ograničavala na kritiku liberalizma, komunizma i suvremenih masovnih društava, mogla je računati na čvrstu potporu konzervativaca. No, kada je počela napadati političko naslijeđe judaizma, kršćanstva i postojanje jednoga svemoćnog boga, čak su i naklonjeni pobornici Nove desnice imali više nego dobrog razloga za nepovjerenje i strah. Sličnosti između Nove desnice i ranijih nacističkih pokušaja da iz Njemačke uklone judeokršćansko naslijeđe bili su toliko vidljivi da ih nije bilo lako prikriti.
Štogod netko mislio o naizgled zastarjeloj ili čak pogrdnoj konotaciji „europskog poganstva”, očito je da je ta često pogrdna konotacija potaknuta povijesnim i političkim utjecajem koje je iza sebe ostavilo kršćanstvo. Jean Markale primijetio je da je u etimološkom smislu poganstvo povezano s vjerovanjima i ritualima koji su bili prisutni među seoskim stanovništvom u Europi. No, u svojoj suvremenoj inačici, poganstvo također može označavati i određenu senzibilnost i način života koji su u suprotnosti s europskom judeokršćanskom baštinom. Do određene razine europski narodi i dalje su „pogani” jer njihova nacionalna sjećanja često sadrže aluzije na stare mitove, bajke i oblike folklora koji sadrže posebnosti povezane s pretkršćanskim vremenima. Markale također primjećuje da „diktatura kršćanske ideologije nije uklonila te prastare običaje, nego ih je potisnula na područje nesvjesnoga”.2
U europskoj kulturi politeistička vjerovanja su postajala slabija kako je kršćanstvo jačalo. U idućim stoljećima vjerovalo se da će europski sustav vrijednosti u teologiji, a kasnije i u sociologiji, politici, povijesti i psihologiji, ukratko u cjelokupnom poimanju svijeta, postupno doći pod utjecaj judeokršćanskog monoteizma. David Miller je u svojoj knjizi The New Polytheism naveo da su dva tisućljeća judeokršćanstva u znatnoj mjeri utjecala na europski pristup svim društvenim znanostima, kao i na cjelokupni europski svjetonazor. Nakon učvršćivanja judeokršćanstva u Europi, ona je svijet i ono što se u njemu događa počela promatrati u sklopu utvrđenih koncepata i kategorija utemeljenih na logici „ili-ili”, „ispravno-pogrešno”, „dobro-loše”, pri čemu su nijanse između ovih krajnjih vrijednosti često bile zanemarene. No, Miller iznosi sumnju da judeokršćanski monoteizam može i dalje biti prihvatljiv okvir za razumijevanje složene društvene stvarnosti suvremenog svijeta koji vrvi različitim mogućnostima i složenim društvenim razlikama koje se jednostavno ne mogu kategorizirati na jednostavan način.3
U suvremenoj Europi općenito postoji mišljenje, što ne iznenađuje nakon stoljeća prevladavajućeg utjecaja kršćanstva, da je svako slavljenje poganstva, kao i nostalgija za antičkim grčko-rimskim politeizmom, zapravo nepomirljiva s vrijednostima suvremenog društva. Katolički filozof Thomas Molnar, koji je sklon Novoj desnici, primjećuje da su suvremeni sljedbenici novog poganstva, među kojima su i mislioci Nove desnice, nesumnjivo ambiciozniji od onih koji su im prethodili, pri čemu misli na imena kao što su Nietzsche, Heidegger, Evola i Spengler. Kako navodi Molnar, cilj Nove desnice zapravo i nije obnoviti obožavanja prastarih europskih božanstava. Njihov stvarni cilj je oblikovati jednu novu civilizaciju, odnosno suvremenu inačicu „znanstvenog i kulturnog helenizma” koji bi bio podjednako prihvatljiv za sve europske narode. Ne skrivajući naklonjenost za „politeizam” Europske Nove desnice, Molnar dodaje:
„Nije riječ o namjeri da se pokori ovaj svijet, nego da se promiče oikumena naroda i civilizacija koje su ponovno otkrile svoje korijene. Pretpostavlja se da će prevladavajuće bezdržavne ideologije, posebno američki liberalizam i sovjetski socijalizam, biti okončane. Vjera u rehabilitaciju poganstva potaknuta je željom za obnovom istinskog ljudskog identiteta koji je postojao prije nego što je prevladala monoteistička iskvarenost.”4
Nova desnica želi odagnati mit o poganskoj „zaostalosti”, odnosno želi redefinirati europsko poganstvo u duhu suvremenog doba. Zato je Nova desnica uložila znatne napore kako bi smisao poganstva prikazala na privlačniji i znanstveno utemeljeni način. De Benoist je sažeo viđenje Nove desnice u vezi s obnovom poganstva u Europi sljedećim riječima:
„Novo poganstvo, ako ono uopće i može postojati, nije povezano sa sektama, kako to misle ne samo protivnici obnove poganstva, nego i neke skupine i kružoci koje su takvim idejama naklonjene, a koje su u svojoj biti ponekad dobronamjerne, ponekad nespretne, a često smiješne i potpuno marginalne (…). Ono što nas danas zabrinjava, barem ako se uzme u obzir naše stajalište o obnovljenom poganstvu, nije to što je poganstvo nestalo, nego to što se ono oživljava u jednom primitivnom i djetinjastom obliku. Takvo poganstvo zapravo je povezano s ‘drugom vjerom’ koju je Spengler opravdano opisao kao značajku kulture koja propada, a o kojoj je Julius Evola napisao da ‘općenito odgovara fenomenima izbjegavanja, otuđivanja, nejasne utjehe, a koja nema nikakve ozbiljne posljedice na stvarnost’.”5
Iako je poganstvo imalo određeni utjecaj na romantičarske pjesnike i mislioce početkom 19. stoljeća, posebice u Njemačkoj i Engleskoj, treba primijetiti da poganstvo nikada nije postalo predmet strastvenog zagovora ili znanstvenih rasprava na način na koji su o tom problemu raspravljali mislioci Nove desnice. Može se reći da Pareto, Spengler, Sorel i drugi protukršćanski mislioci, iako ispunjeni „politeističkim” uvjerenjima i neprijateljstvom prema kršćanskoj dogmi, nikada nisu otišli toliko daleko da bi tvrdili kako je kršćanstvo isključivi čimbenik europskoga političkog i kulturnog propadanja. Trebao se pojaviti Nietzsche da bi se razvilo gledište kako je kršćanstvo glavni uzrok suvremene krize. Zato ne iznenađuje da kritika judeokršćanstva koju promiče Nova desnica, a posebice Alain de Benoist, ima velike sličnosti s ranijim Nietzscheovim stajalištima.
Slično Nietzscheu, i de Benoist smatra da je upravo kršćanstvo u Europu unijelo jednu stranu „antropologiju”, koja je izravno odgovorna za suvremeno širenje egalitarnih masovnih društava, kao i za uspon totalitarizma.6 U svome dijalogu s Thomasom Molnarom u djelu L’éclipse du sacré, de Benoist definira totalitarizam kao sustav jedinstvene istine. Taj sustav održava ideju apsolutnog dobra koje je suprotstavljeno apsolutnom zlu. U takvom sustavu pojam neprijatelja poistovjećen je sa zlom, a upravo zato neprijatelja treba fizički istrijebiti (Stari zavjet, Ponovljeni zakon, XIII.). Ukratko, primjećuje de Benoist, judeokršćanski univerzalizam postavio je okvir za uspon modernih egalitarnih zastranjivanja, što se posebice očituje u komunističkom sustavu:
„Posve je očito da postoje ‘bezbožni’ totalitarni režimi, primjerice Sovjetski Savez. Ipak su i takvi režimi ‘nasljednici’ kršćanske misli, u smislu u kojem je to prikazao Carl Schmitt, koji je smatrao da većina suvremenih političkih načela zapravo dolazi iz sekulariziranih teoloških načela. Ta načela su na zemlju dovela strukturu isključivosti. Dušobrižništvo je zamijenila policija kao oruđe države, a umjesto vjerskih ratova pojavili su se ideološki ratovi.”7
Do sličnih zaključaka došao je i filozof Louis Rougier, predstavnik „stare garde” Nove desnice, čija su filozofska istraživanja također bila usmjerena prema rehabilitaciji europskih poganskih mislilaca. U svojoj knjizi Celse contre les chrétiens Rougier navodi da je kršćanstvo vrlo rano došlo pod utjecaj iranskog dualizma i eshatološke vizije židovske apokalipse. U skladu s time Židovi su, a kasnije i kršćani, prihvatili uvjerenje da će dobro, koje trenutno trpi, u budućnosti dobiti svoju zadovoljštinu. „U svemiru su suprotstavljena dva carstva”, piše Rougier, „jednim vlada Bog i njegovi anđeli, a drugim Sotona i Belijal.”8
Posljedica ovoga uglavnom dualističkog pogleda na svijet, smatra Rougier, postupno je dovela do kršćanskog viđenja političkog protivnika kao onoga koji nikada nije u pravu, nasuprot kršćanstvu koje se uglavnom smatra ispravnim. Prema Rougierovu mišljenju, u antičkome grčko-rimskom razdoblju nesnošljivost nikada nije imala takve opće i potpune razmjere vjerske isključivosti. Nesnošljivost prema kršćanima, židovima i drugim sektama bila je povremena i uglavnom usmjerena na neke njihove vjerske običaje koji su smatrani suprotnim rimskom općem pravu, poput obrezivanja, prinošenja ljudskih žrtava, spolnih i vjerskih orgija.9
Kada su se Europljani u potpunosti odvojili od svojih politeističkih korijena i prihvatili kršćanstvo, postupno su počeli prihvaćati stajalište o svijetu koje naglašava jednakost svih ljudi i ističe važnost širenja Božje riječi svim ljudima, bez obzira na njihova uvjerenja, rasu ili jezik (Poslanica Pavla Galaćanima, 3–28). De Benoist, primjerice, smatra da je kršćanski univerzalizam svojevrsni antički boljševizam. Kako bi se u cjelini shvatile suvremene egalitarne doktrine, poglavito marksizam, nužno je otkriti njihove kršćanske izvore:
„U skladu s klasičnim procesom napretka i sloma povijesnih ciklusa egalitarizam je ušao u našu kulturu preko razine mita (jednakost pred Bogom) do razine ideologije (jednakost pred ljudima). Nakon toga je egalitarizam prešao na razinu znanstvene pretenzije (potvrde egalitarne činjenice). Ukratko, bio je to put koji je vodio od kršćanstva do demokracije, a zatim i do socijalizma i marksizma. Najozbiljnija primjedba koja se može dati kršćanstvu upravo je ta da je kršćanstvo započelo egalitarni ciklus time što je u europsku misao uvelo revolucionarnu antropologiju s univerzalističkim i totalitarnim značajkama.”10
Autori poput Ludwiga Feuerbacha i Bertranda Russella, čiju intelektualnu ostavštinu Nova desnica u znatnoj mjeri pokušava oživjeti, također smatraju da judeokršćanski monoteizam i vjerska isključivost zahtijevaju ideju univerzalizma kao i uspostavljanje jedne nepobitne istine.11 Posljedica kršćanske vjere u ontološko jedno, odnosno da postoji samo jedan bog, a time i samo jedna istina, dovela je do pokušaja da se uništi ili umanji važnost svih drugih mogućih „istina” i vrijednosti. Za de Benoista vjera u jednakost pred jednim bogom otvara put jednodimenzionalnom svijetu s jednodimenzionalnom poviješću i jednodimenzionalnom logikom. U skladu s ovime svaka pojava kršćanske netrpeljivosti može se objasniti kao nasilni odgovor usmjeren protiv onih koji ne vjeruju u Isusa Krista. Zato i imamo načelo kršćanske „lažne poniznosti”, koju je Rougier spomenuo kada je raspravljao o odnosu kršćana prema židovima. Iako su židovi i kršćani vrlo slični u obožavanju jednog boga, sukob između njih morao se dogoditi jer se kršćani nikada nisu mogli u potpunosti pomiriti s činjenicom da obožavaju božanstvo onih koje preziru, onih koji pripadaju narodu bogoubojica. Uz to, dok je kršćanstvo zamišljeno kao univerzalna religija koja se širi preko cijelog svijeta, judaizam je jasno određen kao vjera židovskog naroda.12 Prema mišljenju de Benoista, nasuprot judaizmu, koji opravdava židovski nacionalizam, kršćanski nacionalizam neprestano je u suprotnosti sa svojom univerzalnom logikom. Zato de Benoist smatra da se kršćanski antisemitizam potpuno opravdano može opisati kao neuroza.13
#Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
Kritičarima koji smatraju da politeizam pripada prethistorijskom i primitivnom umu, koji se ne uklapa u moderna društva, de Benoist odgovara da poganstvo za njega ne predstavlja povratak u „izgubljeni raj”, niti je riječ o nostalgiji za antičkim grčko-rimskim svijetom. Opredijeliti se za „poganstvo” prije svega je pokušaj oživljavanja europskih povijesnih korijena i nekih duhovih sastavnica života koje su u Europi postojale prije uspona kršćanstva. Na tvrdnje o navodnoj „premoći” i „modernosti” judeokršćanstva u usporedbi sa „zaostalošću indoeuropskog politeizma”, de Benoist odgovara da se u pogledu modernosti kršćanske religije mogu smatrati podjednako smiješnima i zastarjelima kao i vjerovanja poganskih Europljana:
„Kao što je nekada bilo groteskno gledati kako kršćanski misionari pobijaju ‘poganske idole’, a istovremeno su i sami bili opčinjeni svojim vlastitim fetišima i amajlijama, tako je i danas pomalo smiješno gledati kako se (europske) ‘prošlosti’ odriču oni koji nikada ne posustaju od veličanja judeokršćanskog kontinuiteta i koji nam naglašavaju primjere ‘uvijek modernog’ Abrahama, Jakova, Isaka i ostalih protohistorijskih beduina.”14
Prema mišljenju Nove desnice judeokršćanstvo je u znatnoj mjeri promijenilo razumijevanje povijesti i politike. Judeokršćanstvo je povijesti dalo posebnu zadaću čiji je konačni cilj postupno, ali konačno omalovažavanje svih prošlih događaja koji nisu pokazali vidnu manifestaciju Boga. Pisci Nove desnice smatraju da judeokršćanska racionalizacija povijesnog procesa zahtijeva reinterpretaciju vlastite nacionalne povijest. Uz to, takvo gledanje na povijest u znatnoj mjeri od povijesti cijelog svijeta čini pustinju jer, kako je primijetio prethodnik Nove desnice Ernest Renan, judaizam ne primjećuje duhovnost jer je „pustinja sama po sebi monoteistička”.15 Citirajući djelo Harveya Coxa The Secular City, de Benoist piše da je nestanak duhovnosti, koji danas vodi do toga da je politički život lišen bilo kakve čari, zapravo „(…) legitimna posljedica biblijske interpretacije povijesti. Razočaranje u prirodu započelo je biblijskom knjigom „Postanka”, desakralizacija politike započela je biblijskom knjigom „Izlaska”, a obezvređivanje vrijednosti započelo je sinajskim zavjetom, posebice nakon zabrane idola”.16 Sličnu raščlambu daje i Mircea Eliade, dugogodišnji simpatizer Nove desnice, koji dodaje da židovsko neprijateljstvo prema poganskoj idolatriji potječe iz izričito racionalnih značajki Mojsijevih zakona. Eliade smatra da je judaizam više nego bilo koja druga monoteistička religija racionalizirao sve sastavnice čovjekova života cijelim nizom propisa, zakona i zabrana:
„Desakralizacija prirode, obezvrjeđivanje kulturne djelatnosti, ukratko, nasilno i potpuno odbacivanje kozmičke religije i iznad svega ključna važnost koja je pridana duhovnoj obnovi konačnim povratkom Jahve, bila je prorokov odgovor na povijesnu krizu koja je prijetila dvama židovskim kraljevstvima.”17
Nova desnica odbacuje tvrdnje nekih svojih kritičara da je kršćanstvo, a posebice katoličanstvo, u stanju sačuvati ono što je sveto. De Benoist smatra da Katolička crkva svoje manifestacije svetoga (svetišta, hodočašća, božićna slavlja i svetački panteon) duguje skrivenim, ali neukrotivim strujama poganskih i politeističkih osjećaja koji se stalno pojavljuju u katoličkim obredima.
Poganstvo, kako ga vidi de Benoist, manje je religija u smislu u kojem na to gleda kršćanstvo, a puno više svojevrsna „duhovna oprema” koja se nalazi u dubokoj suprotnosti sa židovskom i kršćanskom religijom. Stoga, ako Europa želi spriječiti duhovni kaos, ona mora zamijeniti monoteističku viziju svijeta politeističkom, jer samo takva vizija može jamčiti „povratak bogova” i pluralnost svih vrijednosti. Drugim riječima, povratak poganstvu može u znatnoj mjeri pomoći reinterpretaciji povijesti i obnovi onih vrijednosti koje su izbrisane judeokršćanstvom. Nasuprot kršćanskoj poniznosti i strahu od Boga, poganstvo naglašava hrabrost, osobnu čast i duhovno i tjelesno nadilaženje samoga sebe. U svojoj knjizi The Religious Attitude of Indo-Europeans njemački konzervativni antropolog Hans F. K. Günther je primijetio:
„Indoeuropska religioznost nije utemeljena u strahu, u njoj nema straha od božanstva, niti straha od smrti. Rimski pjesnik Statius je u svome djelu Thebais (III., 661.) rekao da je upravo strah stvorio bogove (primus in orbe fecit deos timor), ali to se ne može primijeniti na stvarne oblike indoeuropske religioznosti jer gdjegod se ona razvijala slobodno, ‘strah od Gospoda’ (Poslovice, Solomon IX, 10, stih 11, 30) nije se pokazao začetkom ni vjere, ni mudrosti.”18
Za razliku od kršćanina, poganin se potiče da pred poviješću preuzme potpunu odgovornost jer je upravo on taj koji povijesti može dati smisao. U svome osvrtu na Nietzscheov odnos prema povijesti pripadnik Nove desnice Giorgio Locchi piše da je u poganskoj kozmogoniji isključivo čovjek kovač svoje sreće (faber suae fortunae), on je izostavljen iz biblijskog ili povijesnog determinizma, „Božje milosti”, gospodarskih ili tvarnih ograničenja.19 Slično tome, i neki drugi autori Nove desnice naglašavaju razliku između poganskoga tragičnog i junačkog odnosa prema životu, nasuprot kršćanskom osjećaju krivnje i straha od Boga. Prema mišljenju Sigrida Hunkea, također autora Nove desnice, poganski mentalitet sastoji se od:
„Davanje važnosti životu, jer i život i smrt imaju istu bit koja je prisutna i kada je riječ o životu i kada je riječ o smrti. Život je u svakom trenutku suočen sa smrću, i jest smrt, i zato budućnost čini trajnom u svakom trenutku, a život postaje vječan dobivajući tajnovitu dubokoumnost i vrijednost vječnosti.”20
Za Hunkea, kao i za druge pisce Nove desnice, kako bi se razriješila kriza suvremenoga političkog sustava, nužno je napustiti dualističku logiku vjerskog i društvenog isključivanja, odnosno „logiku isključivanja koja je bila odgovorna za ekstremizam ne samo među pojedincima, nego i među političkim strankama i narodima. Tako se iz Europe po cijelom svijetu proširio taj dualistički raskol, koji je postigao planetarne razmjere”.21 Nova desnica predlaže da se ambiciozni cilj napuštanja spomenute dualističke logike u prvom redu postigne tako da Europljani započnu povijesti davati drukčije značenje.
Teror povijesti
Nasuprot judeokršćanskoj dogmi koja smatra da povijest započinje od jednoga jedinstvenog oca, u europskom poganstvu nema tragova o tome kada je vrijeme započelo. Umjesto toga, povijesno vrijeme neprestano počinje, vječnost se vraća, isijava iz višestrukih i različitih otaca. U poganskoj kozmogoniji, kako piše de Benoist, vrijeme je odsjaj povijesti koja je zamišljena kao nelinearna. U takvom viđenju prošlost, sadašnjost i budućnost kao trenuci nisu međusobno oštro odvojeni, niti su poredani po jednoj crti. Umjesto toga sadašnjost, prošlost i budućnost shvaćaju se kao dimenzije svake od tih stvarnosti.22 Nasuprot tome, judeokršćanski monoteizam isključuje mogućnost povijesnog povratka, odnosno „ponovnog početka”. Prema takvom shvaćanju povijest mora teći na predodređeni način, napredujući prema konačnom cilju.
Jahve nedvojbeno priznaje da čovjek ima povijest, ali isključivo u mjeri u kojoj je povijest zadaća, odnosno određena zadaća i poseban cilj. No, ako se čovjek nastavi držati starog shvaćanja povijesti koja evocira zajedničko sjećanje na njegovo pleme ili narod, onda postoji opasnost da će izazvati Jahvin bijes. De Benoist primjećuje da umjesto poganske organske solidarnosti, odnosno veza koje stvara zajednica, biblijski monoteizam želi stvoriti podjele. Jahve zabranjuje „miješanje” između sadašnjosti i prošlosti, između ljudi i božjeg, između židova i nežidova.23
Prema mišljenju de Benoista, među poganima se mogu naći dva viđenja povijesti. Prvo viđenje predstavlja klasičnu sliku povijesnog postajanja koje se događa u krugovima. Drugo viđenje pretpostavlja da povijest ima slučajan početak, ali se zanemaruje njezin možebitno predvidljiv kraj. U indoeuropskoj poganskoj kozmogoniji svaki narod određuje ulogu vlastite povijesti, što znači da ne mogu postojati osobe koje su same sebe u povijesti postavile na središnje mjesto. Prema tome, kao što je pogrešno govoriti o jednoj istini i jednom bogu, podjednako je pogrešno držati da cjelokupno čovječanstvo mora ići u istom i jedinome mogućem povijesnom smjeru, kao što to predlaže judeokršćanstvo.
Judeokršćansko viđenje povijesti ustrajno je u tome da se povijest kreće po jednoj crti, pa zato povijest mora biti ograničena u svojoj važnosti i smislu. Zato za židove i kršćane povijest može biti shvaćena isključivo kao totalitet kojim upravlja smisao o konačnom kraju i povijesnom ispunjenju. Povijest se i za židove i za kršćane u najboljem slučaju doima usputnom, a u najgorem slučaju kao ružna epizoda ili „dolina suza”, koja će jednog dana biti zbrisana s lica Zemlje i zamijenjena rajem. U suvremenom sekularnom društvu ideja raja može biti transformirana u pojam „besklasnog” društva ili u apolitično i ahistorijsko potrošačko društvo. De Benoist o tome zaključuje:
„Legitimirati nešto budućnošću, koja će zamijeniti ono što je bilo prije sjećanja, otvara vrata za različite oblike iskorjenjivanja i „emancipaciju” od izvorne pripadnosti. Takva utopijska budućnost, koja će zamijeniti mitsku prošlost, uvijek postaje pokretač varke. U toj varci najavljuje se najbolja budućnost, ali se njezin dolazak neprestano odgađa za neko buduće vrijeme. Samim time svjetovni život više nije temeljna sastavnica bića koja nastoje shvatiti kako je taj svijet ustrojen. Umjesto toga svjetovnost postaje vođeno sredstvo u kojem vlada očekivanje budućnosti, a ne više zajedništvo sadašnjosti. Podvrgnuti povijesni protok jednome određenom cilju znači staviti povijest u okvire objektivnosti, što umanjuje broj izbora, smjerova i mogućnosti.”24
Prema tome, judeokršćansko vjerovanje polagat će sve nade u budućnost jer se smatra da će budućnost „ispraviti” prošlost i stoga preuzeti vrijednost iskupljenja. Za židove i kršćane vrijeme se više ne može obrnuti i zato svaki povijesni događaj dobiva smisao Božje providnosti, „prsta Božjeg”, odnosno teofanije. Mojsije je primio Božje zapovijedi na određenom mjestu i u određeno vrijeme. Kasnije je Isus propovijedao, izvodio čuda i bio razapet na posebno određenom mjestu i vremenu. Takav „prst Božji” nikada se više u cjelokupnoj ljudskoj povijesti nije ponovio. Mircea Eliade ovakvo stajalište sažima sljedećim riječima:
„Pod ‘pritiskom povijesti’ i uz potporu proročkog i mesijanskog iskustva među djecom Izraela rađa se nova interpretacija povijesnih događaja. Bez konačnog odricanja od tradicionalnih načela arhetipova i ponavljanja, Izrael želi ‘spasiti’ povijesne događaje, gledajući na njih kao na događaje u kojima je vidljiva Jahvina prisutnost. Mesijanizam im daje novu vrijednost, posebice time što povijesnim događajima poništava mogućnost beskrajnog ponavljanja. Kada stigne Mesija, svijet će jednom zauvijek biti spašen i povijest će prestati postojati.”25
Sada, pod izravnim zapovjedništvom Jahvine volje, povijest djeluje kao niz teofanija ili događaja, a svaki događaj postaje nepovratan i neizmjenjiv. Kao što je to dobro primijetio poznati suvremeni francuski povjesničar Pierre Chaunu, civilizacije koje su potekle iz judeokršćanstva imaju snažnu želju odbaciti povijest.26
Ako se prihvati ideja o kraju povijesti – što, čini se, žele i kršćani i marksisti – do koje se mjere onda mogu objasniti sve one patnje i stradanja kojima je povijest obilovala? Kako je iz liberalne i marksističke vizure moguće ostvariti iskupljenje za ugnjetavanja, patnje, stradavanja i poniženja kojima je obilovala povijest? Ovo predstavlja ključni problem, o kojem ćemo opširnije raspravljati u drugom dijelu ove knjige. Dovoljno je ustvrditi da ovaj problem samo naglašava teškoće povezane s činjenicom da u liberalnim i marksističkim egalitarnim društvima nije dan odgovor na pitanje pravde. Ako istinski egalitarno društvo ikada postane stvarnost, ono će neizbježno biti društvo „izabranih” odnosno onih koji su, kako je primijetio Eliade, uspjeli pobjeći pred „pritiskom povijesti” samim time što su rođeni u pravo vrijeme, na pravom mjestu i u pravoj zemlji. Slična stajališta ima i konzervativni teolog Paul Tillich koji navodi da bi takva „jednakost” zapravo predstavljala golemu nepravdu prema onima koji su, kako je to naveo Koestler, u prošlosti nestali, a na njihova stradanja vječnost je samo ravnodušno slegnula ramenima.27 Eliade također prikazuje ispraznost suvremenih „zdravih” ideologija, navodeći kako je jugoistočna Europa primjerice stoljećima stradavala jer se nalazila na putu pohoda azijskih naroda i osmanskih osvajača. Eliade primjećuje da zbog nepredvidivosti zemljopisnog položaja i povijesti narodi istočne Europe nikada nisu bili očarani modernim historicizmom. Umjesto toga, u vremenima velikih političkih i društvenih katastrofa, ti su narodi podsvjesno tražili utjehu u tradicionalnom „poganskom” viđenju povijesti kao kružnog tijeka u kojem se izmjenjuju dobro i zlo.
Nova desnica zaključuje da za kršćanina njegova vjera određuje vrijednost ljudskog bića, i za židova njegova vjera određuje je li netko „izabran”, dok za marksista klasu ne određuje kakvoća ljudi koji joj pripadaju, nego, obrnuto, kakvoća klase određuje kakvoću njezinih pripadnika. Tako netko postaje „izabran” zato jer pripada određenoj religiji ili klasi. Jahve, slično svojim kasnijim svjetovnim nasljednicima, zapravo je sebično božanstvo i kao takav on se protivi prisutnosti drugih bogova i vrednota. Jahve reducira pa sve ono što postoji izvan njegova okvira mora biti kažnjeno ili uništeno. Zato ne iznenađuje da su tijekom povijesti monoteistički „stvarni vjernici” bili poticani da u ime viših ciljeva kažnjavaju one koji su skrenuli s puta koji je zacrtao Jahve.
Nasuprot tome, kako piše de Benoist, „sustav koji priznaje neograničeni broj bogova također priznaje pluralitet kultova koji tim bogovima odaju počast, štoviše priznaje pluralnost običaja, političkih i društvenih sustava i viđenja svijeta, a upravo su ta razna božanstva uzvišeni izraz takvih različitih percepcija”.28 Iz ovoga proistječe da su pogani, odnosno oni koji vjeruju u politeizam, znatno manje podložni netrpeljivosti. Njihova relativna tolerancija uglavnom se može pripisati prihvaćanju pojma „isključene treće strane” (der ausgeschlossene Dritte), kao i odbacivanju judeokršćanskog dualizma. U judeokršćanskom uvjerenju ne može postojati djelomična istina ili druga i suprotstavljena istina jer judeokršćanstvo isključuje sve što nije u skladu s podjelom na načela dobra i zla. Eliade piše da su „netolerancija i fanatizam značajke proroka i misionara svih triju monoteističkih vjera, a one, pak, svoj uzor i opravdanje nalaze u Jahvinu primjeru”.29
U suvremenim sekularnim sustavima to znači da oni koji su u oporbi, koji su neodlučni, oni koji nisu zauzeli stranu i oni koji odbijaju suvremene političke eshatologije postaju mete ostracizma ili progona. Zato je za Novu desnicu metež modernoga političkog života u prvom redu izazvan biblijskim monoteizmom. U samom početku razvitka Europe judeokršćanski monoteizam krenuo je u demistifikaciju i desakralizaciju poganskog svijeta polagano nadomještajući stara poganska vjerovanja vladavinom prava. Tijekom tog stoljećima dugog procesa kršćanstvo je postupno uklonilo sve tragove poganstva koji su bili njegov sastavni dio. Za pisce Nove desnice do desakralizacije i uklanjanja bilo kakve „čari” u životu i politici nije došlo zato što su se Europljani udaljili od kršćanstva, nego upravo zato što je pogansko poimanje postupno nestalo iz sfere duhovnosti. Nikada Europa nije bila toliko zasićena judeokršćanskim mentalitetom, a istovremeno crkve i sinagoge zjape prazne. U daljnjem dijelu teksta vidjet ćemo kako se Nova desnica nosi s onime što je Louis Dumont nazvao „geneza i trijumf modernih egalitarnih i gospodarskih ideologija”. Također ćemo prikazati zašto, prema mišljenju Nove desnice, ekonomizam i egalitarizam predstavljaju glavne temelje totalitarizma. Nepotrebno je ponavljati da za Novu desnicu svi moderni sustavi vjere, uključujući liberalizam i komunizam, predstavljaju svjetovne potomke judeokršćanstva.
-
Posebno vidjeti radove Alfreda Rosenberga, Der Mythus des 20. Jahrhunderts, Hoheneichen Verlag, München 1933. @Rosenberg1933 Također vidjeti radove istaknutoga njemačkog znanstvenika Hansa F. K. Günthera, koji je bio simpatizer nacista i krajem 1930-ih napisao veliki broj članaka o rasi i rasnoj čistoći. U promijenjenoj ideološkoj atmosferi nakon Drugoga svjetskog rata njegov je rad pao u zaborav. U svojoj knjizi The Religious Attitude of Indo-Europeans (Clair Press, London 1966.) @Guenther1966 Günther je istaknuo vrline indoeuropske poganske kozmologije. Također treba skrenuti pažnju na Wilhelma Hauera, koji je u svojoj knjizi Deutscher Gottschau (Karl Gutbrod, Stuttgart 1934.) @Hauer1934 u znatnoj mjeri pridonio popularizaciji indoeuropske mitologije među njemačkim nacistima. Na stranicama 240.–254. u toj knjizi Hauer razmatra razliku između judeokršćanskih semitskih vjerovanja i europskog poganstva. ↩
-
Jean Markale, „Aujourd’hui l’esprit païen?”, L’Europe païenne, Seghers, Pariz 1980., str. 16. @Markale1980 U tom je djelu obrađeno slavensko, keltsko, latinsko i grčko-rimsko poganstvo. Alain de Benoist također je napisao prilog za tu knjigu pod naslovom: „Le domaine grec et romain”, str. 251.–363. ↩
-
Za opširniju raspravu vidjeti knjigu Davida Millera, The New Polytheism, Harper and Row, New York 1974., str. 7. i na drugim mjestima u istom djelu. @Miller1974 ↩
-
Thomas Molnar, „La tentation païenne”, Contrepoint, 15. 6. 1981., str. 53. @Molnar1981 ↩
-
Alain de Benoist, Comment peut-on être païen?, Albin Michel, Pariz 1981., str. 25. @Benoist1981 ↩
-
Alain de Benoist, L’éclipse du sacré, La Table ronde, Pariz 1986. Posebice vidjeti poglavlje: „De la sécularisation”, str. 198.–207. @Benoist1986tr ↩
-
Isto, str. 233. ↩
-
Louis Rougier, Celse contre les chrétiens, Copernic, Pariz 1977., str. 67. @Rougier1977c1 ↩
-
Isto, str. 89. ↩
-
Alain de Benoist, „L’Eglise, L’Europe et le Sacré”, Pour une renaissance culturelle, Copernic, Pariz 1979., str. 202. @Benoist1979c ↩
-
Ludwig Feuerbach, The Essence of Christianity, Harper, New York 1957. @Feuerbach1957 Također vidjeti: Bertrand Russell, Why I am not a Christian, Simon and Schuster, New York 1963. @Russell1963 ↩
-
Louis Rougier, Celse, str. 88. @Rougier1977c1 ↩
-
Alain de Benoist, Comment peut-on être païen?, str. 170. @Benoist1981 ↩
-
Isto, str. 26. Alain de Benoist došao je u sukob s takozvanim konzervativnim „novim filozofima” (nouveaux philosophes) koji su napali „poganstvo” kao sredstvo intelektualnog antisemitizma, rasizma i totalitarizma. Na ove napade de Benoist je odgovorio istom razinom kritike prema „novim filozofima”. Vidjeti de Benoistov članak „Monothéisme-polythéisme: Le grand débat”, Le Figaro Magazine, 28. 4. 1979., str. 83. @Benoist1979fm1 U tom članku je naveo: „Poput Horkheimera, Ernesta Blocha, Levinasa, Renéa Girarda, tako i B. H. Levy traži manje od ‘hrabrosti’, manje od ideala, manje od politike, manje od moći, manje od države. On traži manje povijesti. Ono što on očekuje je ostvarenje povijesti i okončanje svih suprotnosti (suprotnosti koja odgovara hegelovskom Gegenständlichkeitu), bezlična pravda, univerzalni mir, nestanak granica. On priželjkuje nastanak homogenog društva u kojem će, kako je navedeno u Bibliji, ‘vuk živjeti s janjetom, a pantera spavati uz jarca’.” ↩
-
Ernest Renan, Histoire générale des langues sémitiques, Imprimerie Impériale, Pariz 1853., str. 6. @Renan1853 ↩
-
Alain de Benoist, L’éclipse, str. 129. @Benoist1986tr ↩
-
Mircea Eliade, Histoire des croyances et des idées religieuses, Payot, Pariz 1976., str. 369. i drugdje u istom djelu. @Eliade1976 ↩
-
Hans F. K. Günther, The Religious Attitude of Indo-Europeans, preveli Vivian Bird i Roger Pearson, Clair Press, London 1966., str. 21. @Guenther1966 ↩
-
Vidjeti: Giorgio Locchi, „L’Histoire”, Nouvelle École, br. 27/28, 1975., str. 183.–190. @Locchi1975 ↩
-
Sigrid Hunke, La vraie religion de l’Europe, preveli Claudine Glot i Jean-Louis Pesteil, Le Labyrinthe, Pariz 1985., str. 253. @Hunke1985 Ta je knjiga izvorno objavljena na njemačkom: Europas eigene Religion: Der Glaube der Ketzer, Gustav Lubbe, Bergisch Gladbach 1980. ↩
-
Isto, str. 274. ↩
-
Alain de Benoist, L’éclipse, str. 113. @Benoist1986tr ↩
-
Isto, str. 132. ↩
-
Isto, str. 155.–156. ↩
-
Mircea Eliade, The Myth of the Eternal Return or Cosmos and History, s francuskog jezika preveo Willard R. Trask, University Press, Princeton 1965., str. 106.–107. @Eliade1965 ↩
-
Pierre Chaunu, Histoire et foi, Edition France-Empire, Pariz 1980. @Chaunu1980 ↩
-
Vidjeti: Paul Tillich, The Eternal Now, Charles Scribner’s Sons, New York 1963., str. 41. i na drugim mjestima u istom djelu. @Tillich1963 „Vječnost koja ravnodušno sliježe ramenima” su posljednje riječi koje je Koestler napisao u svome romanu Darkness at Noon (The Modern Library, 1941.), str. 267. @Koestler1941 Koestler je bio naklonjen Europskoj Novoj desnici i zapravo je i sam zagovarao slične ideje. Vidjeti: Alain de Benoist, „Un homme superieur”, Eléments, br. 45, 1983., str. 5.–12. @Benoist1983e ↩
-
Alain de Benoist, Comment peut-on être païen?, str. 157.–158. @Benoist1981 ↩
-
Mircea Eliade, Histoire des croyances et des idées religieuses, Payot, Pariz 1976., sv. I., str. 194. @Eliade1976 ↩