Skip to content

Nova desnica i nedostižna jednakost

Ovo poglavlje daje opširnu kritiku različitih očitovanja egalitarizma u suvremenim društvima. Nova desnica, kao i neki američki i europski konzervativci o kojima ćemo govoriti u ovom poglavlju, upućuju ozbiljne primjedbe prema načelu da su „svi ljudi rođeni jednaki”, a podjednako su kritični prema načelu ljudskih prava i ravnopravnih mogućnosti (za gospodarski uspjeh). Ukratko, kritični su prema načelima koja se danas općenito smatraju provedbenim sastavnicama suvremenih liberalnih društava. Jedna od zadaća autora o kojima ćemo govoriti je upozoriti na neke mane egalitarizma, koje treba usporediti s važnošću etničkih i povijesnih identiteta različitih naroda, baštinika različitih kultura.

#Eysenck, Hans J.

#Jensen, Arthur

#Lorenz, Konrad

Nova desnica drži da upravo zbog ostavštine fašizma mnogobrojne teorije kritične prema egalitarizmu nisu dobile pozornost koju zaslužuju, jer su se smatrale „protudemokratskima”. Posljedica toga je da su neki pisci, posebice s područja genetike, antropologije i etnologije, čije su ideje kritične prema nekim opće priznatim pretpostavkama u liberalnim i socijalističkim društvima, praktično ostali nepoznati širim akademskim krugovima. Pozivajući se na istraživanja koja su proveli Arthur Jensen, Konrad Lorenz, Hans J. Eysenck i neki drugi znanstvenici, Nova desnica smatra da različite pretpostavke o jednakosti ljudi treba u znatnoj mjeri revidirati i staviti ih u odgovarajući društveni kontekst. Nova desnica također smatra da bi se društvene znanosti trebale puno više koristiti nekim spoznajama do kojih su došli istraživači s područja prirodnih znanosti. Na prvom mjestu, Nova desnica smatra da su ljudi različiti od rođenja te da i stečene i urođene vještine i sposobnosti u znatnoj mjeri utječu na čovjekovu političku i društvenu ulogu. Nova desnica, uz to, smatra da svako ljudsko biće treba promatrati kao jedinstveno, a čije opće ponašanje i kasnija politička socijalizacija u znatnoj mjeri ovise o nasljednim i kulturnim čimbenicima, kao i o vrijednostima i normama koje je usvojilo u svome plemenskom, nacionalnom, rasnom i etničkom okruženju.

#Eysenck, Hans J.

#Gehlen, Arnold

#Hardin, Garrett

#Herrnstein, Richard

#Krick, Francis

#Monod, Jacques

Vjerojatno je jedan od razloga zbog kojeg postoji toliko zbrke oko načela ljudske jednakosti i taj što se spomenuti pojam koristi neoprezno i dvosmisleno. O kakvoj je jednakosti riječ? Na primjer, većina ljudi koja živi u liberalnim demokracijama prihvatila je nejednakost u znanju i nejednakost u zaradi kao utemeljene čimbenike, iako se oni Novoj desnici čine neutemeljenima. Kako prosuditi nečije znanje? Koja je uloga promjenjive društveno-gospodarske strukture na psihu modernih građana? Koja je uloga nasljednih čimbenika u određivanju jednakosti znanja? Sve su ovo pitanja na koja Nova desnica pokušava odgovoriti. Koju ulogu igraju čimbenici nečijega povijesnog, nacionalnog ili rasnog sjećanja, posebice kada društvu prijeti opasnost rasizma? Ili, jednostavno rečeno, zašto su baš neki narodi izumili tešku strojnicu kako bi mogli porobiti druge narode, odnosno zašto se nije dogodilo obrnuto? Tako, primjerice, i kontroverzne rasprave o genetskoj i rasnoj neravnopravnosti, koje su prilično dugo vremena trajale i u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi, prema mišljenju Nove desnice potvrđuju njezine vlastite teze da je vjerovati ili ne vjerovati u jednakost zapravo pitanje osjećaja, a znanost osjećaje može potvrditi, ali i odbaciti.1 Engleski psihijatar i filozof i priznati pristaša Nove desnice Hans J. Eysenck u svojim radovima neprestano ističe da je opća inteligencija ljudi, uključujući posebne vještine, snažno određena genetskim naslijeđem. Nasljedni čimbenici su u velikoj mjeri presudni za čovjekovu kasniju socijalizaciju. Eysenck u vezi s time kaže:

„Priznati te temeljne ljudske različitosti utemeljene na genetskim čimbenicima koji su trenutno izvan našeg nadzora spasilo bi nas od puno muka i oslobodilo našu energiju koju uzaludno trošimo kako bismo smjestili ponašanje drugih ljudi u okove koje smo sami osmislili. Smatramo da su naša stajališta razumna, opravdana i usmjerena prema širenju sreće pa se teško možemo uvjeriti da isto to vrijedi i za ona stajališta koja su različita našima.”2

Eysenck je ustrajan u tome da moderna društva moraju uzeti u obzir činjenicu da su ljudi biološko-društveni organizmi i da „svaki pokušaj zanemarivanja bioloških čimbenika u našem ponašanju, ili njihovo opovrgavanje, dovodi do apsurdnih posljedica”.3 Eysenck smatra da je „racionalan čovjek prosvjetiteljstva – čovjek usmjeren prema gospodarskim pitanjima, kojega cijene gospodarstvenici – zapravo laž koja nam je s drugim lažima zadana kao poželjan uzorak ljudske naravi”.4 Eysenck također kaže:

„(Druga) primjena načela biološke i genetske određenosti u ljudskom ponašanju odnosi se na ljudsku različitost. Kao posljedica određenoga genetskog uzorka koji se očituje u različitim oblicima odnosa s okolinom koja se također mijenja, članovi ljudske vrste se u beskrajnom broju razlikuju jedni od drugih.”5

#Jefferson, Thomas

#Lorenz, Konrad

#Wylie, Philip

Odbacujući socijalistički i liberalni redukcionistički model društva Konrad Lorenz, svjetski priznati etiolog, dobitnik Nobelove nagrade i pristaša Nove desnice, smatra nužnim da političari i politolozi obrate više pozornosti na čovjekovu biologiju kada istražuju društvene i političke poremećaje u modernim društvima. Lorenz izražava žaljenje da suvremena mistika o ljudskoj jednakosti često zanemaruje višestrukost dimenzija čovjekove osobnosti i dodaje da su ljudi nejednaki od trenutka kada su začeti u majčinoj utrobi:

„Jedan od stabilizirajućih čimbenika tehnokratskih sustava je i doktrina potpune jednakosti svih ljudskih bića, drugim riječima pogrešno uvjerenje da je čovjek rođen kao ‘tabula rasa’, prazna ploča, čisti list papira i da je njegov cjelokupni osobni identitet izvorno određen procesom učenja. Ta doktrina u koju, na žalost, s religijskim žarom veliki broj ljudi vjeruje još i danas, ima svoje izvore, kako je pokazao Philip Wylie u svojoj knjizi The Magic Animal, u poznatoj rečenici koja se nalazi u Američkoj deklaraciji nezavisnosti koju je sastavio Thomas Jefferson i koja glasi ‘da su svi ljudi stvoreni jednakima’.”6

#Engels, Friedrich

#Eysenck, Hans J.

#Herrnstein, Richard

#Marx, Karl

Lorenzova razmišljanja slijedi i Richard Herrnstein, bivši profesor psihologije na Sveučilištu Harvard i također znanstvenik kojega Nova desnica često navodi. Herrnstein je u svome kontroverznom članku „Kvocijent inteligencije”, izvorno objavljenom u časopisu Atlantic Monthly, a kasnije i u knjizi Hansa J. Eysencka The Inequality of Man, oštro osudio moderni mit o jednakosti, zaključujući da taj mit može ozbiljno naštetiti elementarnoj vrijednosti slobode. Herrnstein navodi:

„Karl Marx i Friedrich Engels su 1848. napisali da sablast komunizma kruži Europom. Kao dokaz za tu tvrdnju mogli su upozoriti na porast egalitarizma. Od Američke deklaracije o nezavisnosti u kojoj je Thomas Jefferson govorio o jednakosti ljudi kao o istini koja je ‘očita sama po sebi’, preko ‘jednakosti’ iz Francuske revolucije i revolucija koje su preplavile Europu dok su Marx i Engels proglašavali Komunistički manifest, središnju političku činjenicu njihova vremena, pa sve do naših vremena odbacivali smo aristokracije i privilegirane klase, kao i posebna prava za ‘posebne’ ljude. Vizija besklasnog društva bila je temelj Američke deklaracije nezavisnosti kao i Komunističkog manifesta, iako su ova dva spisa nudila drukčija sredstva za ostvarenje zajedničkog cilja.”7

Lorenz ide i korak dalje i piše da se Američka deklaracija o nezavisnosti u 18. stoljeću, kada je nastala, doimala djelotvornom i plemenitom, ali je bilo gotovo neizbježno da će njezina poruka postupno postati predmet gotovo religijskog obožavanja i čestih političkih manipulacija. Lorenz u suvremenim demokratskim ideologijama zapravo vidi pomno planirane „državne religije” koje su oblikovali „zagovornici krupne industrije i komunistička ideologija. Ta pseudodemokratska doktrina i dalje ima golemi utjecaj na javno mnijenje i na psihologiju”.8 U vezi s proglašenjem Američke deklaracije o nezavisnosti, u kojoj vidi dobroćudan začetak kasnijega nezaustavljivog porasta egalitarizma, Lorenz navodi:

„Iako je Deklaracija bila upečatljiva, podjednako upečatljivo bilo je i kasnije dvostruko iskrivljavanje onoga što je u njoj rečeno. Prva pogrešna dedukcija koja je proizlazila iz čitanja tog spisa bila je da će se svi razviti u idealna bića ako svi imaju idealne uvjete za razvitak. Iz ove pogrešne dedukcije proizašao je još jedan logički obrat koji je tvrdio da su svi ljudi pri rođenju u potpunosti identični.”9

#Binding, Peter

#Benoist, Alain de

#Krebs, Pierre

#Peyrefitte, Alain

#Rieck, Jorg

Pozivajući se na prethodno spomenute pisce, Nova desnica tvrdi da uvjerenje o ljudskoj jednakosti počiva više na načelima društvene poželjnosti koja je u sekularnom obliku naslijeđena od judeokršćanskih skolastika, nego na činjenicama utvrđenim znanstvenom raščlambom. Pierre Krebs smatra da suvremene teorije o egalitarnom mitu namjerno povezuju pseudoznanstveni (historijski materijalizam) i mesijanski katekizam (univerzalistička dogma) koji se naizmjence primjenjuju na svim društvenim razinama. U skladu s ovime egalitarni mit oslanja se ili na eksplicitnu „grubu” moć, što je slučaj u komunističkim državama, ili na „meko” gospodarsko uvjetovanje koje je glavno načelo u tehnokratskim liberalnim društvima.10 Neizbježna je posljedica sklonost da se na svako ljudsko biće gleda kao na prilagodljivo i da se različitost koju pruža ljudskost svede isključivo na gospodarski čimbenik. Krebs smatra da se u takvom procesu ujednačavanja u znatnoj mjeri umanjuje ili i u potpunosti potiskuje uloga nasljednog, kao i uloga nacionalne svijesti, važnost narodne i stare mitologije i religije. Krebs piše, pozivajući se na misao koju je izrekao konzervativni francuski političar Alain Peyrefitte, da je „pretpostavka da su svi ljudi rođenjem obdareni istim sposobnostima i da svi ljudi posjeduju istu energiju zapravo posljedica duhovne zbunjenosti u vezi s ljudskom evolucijom, a takva bi se stajališta nekada davno smatrala znakom ludosti”.11

Krebs dalje piše da se suvremeni rasizam i nasilni nacionalizam najčešće pojavljuju u multikulturnim sredinama u kojima živi više rasa, u trenutku kada dominantna i veća etnička skupina osjeti da njezin nacionalni i povijesni identitet ugrožava strana manjina ili manja etnička skupina. U skladu s ovime veći narod, koji ostvaruje suživot s manjom etničkom skupinom u istom političkom okruženju, postupno će početi strahovati da će njegov povijesni i nacionalni identitet pregaziti strano tijelo koje nije u stanju ili ne želi dijeliti istu nacionalnu, rasnu i povijesnu svijest. Kada dođe do pojave negativnih oblika rasizma i rasne isključivosti, uzroci se mogu pronaći u pojedincima i narodima koji se osjećaju sve više otuđenima od svojih ranijih zajedničkih veza. Krebs implicitno daje do znanja da u multikulturnim društvima u kojima žive različite rase apstraktni pojam ljudskih prava ima jako malo smisla. Štoviše, takvo društvo na kraju može postati štetno za sve etničke i rasne skupine koje u njemu zajednički žive:

„Egalitarne strukture, koje na istu gomilu bacaju u biti različite, pa čak i suprotstavljene skupine ljudi, u prvoj fazi dovode do toga da se pojedina etnička skupina nedovoljno prilagođava, a istovremeno nastaje osjećaj iskorijenjenosti među pripadnicima većinske skupine. Nakon što sve suprotnosti i razlike izađu na vidjelo, slijedi druga faza u kojoj se provodi opća i jednoobrazna prilagodba, koja se očituje u omasovljavanju stanovništva.”12

#Eysenck, Hans J.

Pierre Krebs i Hans J. Eysenck smatraju da je posljedica ovakvog razvitka skretanje u rasizam koji je neizbježno popraćen agresivnim ponašanjem. To je odgovor jače skupine na iskorijenjenost koja joj prijeti. Govoreći o agresivnom ponašanju ljudskog roda, Eysenck u sebi svojstvenom pesimističnom tonu primjećuje da „u većine ljudi paleokorteks, odnosno evolucijski najstariji moždani sloj, na žalost ima najveći utjecaj na razum. Na tu činjenicu ne može se utjecati milozvučnim pozivima na razum i racionalnost.”13

#Lorenz, Konrad

Prema Lorenzovu mišljenju, političko nasilje i agresivnost ne mogu se riješiti isključivo primjenom zakonskih mjera jer agresivnost izvire iz ljudske filogeneze. Agresivnost se ne može spriječiti nikakvim uvjeravanjem u mogućnost čovjekova napredovanja. U vezi s ovime Lorenz navodi:

„Uvjerenje, uzdignuto na razinu religije, da su svi ljudi rođeni jednaki i da se svi moralni nedostaci nekog zločinca mogu pripisati nedostacima u njegovoj okolini i njegovu obrazovanju vodi satiranju prirodnog osjećaja za pravdu, posebice u samog prijestupnika. Na taj način njemu je dana mogućnost da razvije samosažaljenje i da na sebe gleda kao na žrtvu društva.”14

#Krebs, Pierre

Za Novu desnicu čovjek nije „tabula rasa”, odnosno nije apstraktno biće. Naprotiv, svaka sastavnica čovjekove osobnosti mora biti uzeta u obzir. Kako je primijetio Pierre Krebs, jedan od filozofa Nove desnice, čovjek se sastoji od mitoloških, povijesnih, bioloških i psiholoških sastavnica. Krebs dodaje da je tako zato jer svaki čovjek ima posebnu baštinu, korijene, predaju i način razmišljanja.15 Omasovljavanje i slabosti u suvremenim liberalnim društvima zapravo su znak odbijanja da se priznaju čovjekove urođene genetske, povijesne i narodne različitosti, kao i njegove kulturne i etničke posebnosti. Takve značajke sve su više nadomještene uvjerenjem da se ljudske različitosti pojavljuju isključivo kao posljedica različitih kulturnih okruženja. Krebs primjećuje:

„Ujednačavanje ljudske rase postupno je ugušilo jednu opću motivaciju koja zapravo predstavlja idealni i najdublji razlog za život. Ujednačavanje svih pojedinaca postupno je razorilo njihovu osobnost. Proces omasovljenja stanovništva postupno je razorio narode. Generalizacija isključivo jedne ‘istine’ utjecala je na integritet svih drugih ‘istina’.”16

#Eichmann, Adolf

#Lapouge, Vacher de

#Lorenz, Konrad

#Woltmann, Ludwig

Novu desnicu često optužuju da zagovara socijalni darvinizam i socijalnu biologiju, ali ona odbacuje optužbe da je njezina namjera svesti ljudska bića na biološki determinizam. Na ove i slične optužbe Nova desnica odgovora da bi „biološki redukcionizam” u znatnoj mjeri naštetio njezinu pluralističkom i „politeističkom” svjetonazoru. Uz to, ako bi takve optužbe bile utemeljene, one bi bile u suprotnosti s glavnom postavkom Nove desnice koja odbacuje svaki oblik determinizma, podjednako povijesnoga, gospodarskog i biološkog. Bez obzira na to, Nova desnica priznaje da su autori Vacher de Lapouge i Ludwig Woltmann važni, ali da se ti stručnjaci za rasna pitanja moraju proučavati s manje ideoloških predrasuda.17 S tim u vezi Konrad Lorenz primjećuje:

„Današnja karikaturalna liberalna demokracija dosegnula je točku kulminacije vlastite oscilacije. Na ekstremnim krajevima takve oscilacije, a oni su dosegnuti u nedavnoj prošlosti, nalaze se Eichmann i Auschwitz, eutanazija, rasna mržnja, masakri i zakon linča. Ono što moramo shvatiti je da se na obje strane toga klatna nalaze i stvarne vrijednosti. Na ‘lijevoj’ strani nalaze se vrijednosti slobodnog i individualnog razvitka, a na ‘desnoj’ vrijednost društvene i kulturne čvrstoće. Ono što vodi u neljudskost je nametanje ovih vrijednosti u pretjeranoj mjeri.”18

#Benoist, Alain de

U članku „Darvinizam i društvo” (Darwinisme et société), koji je objavljen u časopisu Nove desnice Nouvelle École, naglašeno je njezino stajalište da od svih životinja jedino čovjek nije ovisan o pripadnosti svojoj vrsti. Čovjek je trajno prilagodljiv jer je „otvoren prema svijetu”, odnosno sposoban je ne samo prilagoditi se novim društvenim strukturama, nego i stvoriti nove. Čovjekova biološka konstitucija nije njegov usud.19 Kako nas podsjeća Alain de Benoist, „u okvirima ljudskog bića kultura za čovjeka ima prvenstvo nad prirodom, a povijest nad biologijom. Čovjek nastaje stvarajući od onoga što već jest. Čovjek jest stvaratelj.”20

Prava naroda ili „ljudska prava”?

#Bérard, Pierre

Kako primjećuju pisci Nove desnice, suvremene liberalne i socijalističke ideologije pokazuju slične globalne težnje da izbrišu pluralitet naroda i nadomjeste različite narodne svijesti univerzalnom vjerom u „općeg čovjeka” i jedno čovječanstvo. Prema mišljenju Nove desnice, glavni aksiom liberalizma i socijalizma jest dogma o ljudskim pravima i jedinstvu čovječanstva, a to je dogma naslijeđena iz judeokršćanske eshatologije koja je kasnije u sekularnom obliku preslikana na suvremeni svijet. Pierre Bérard, povjesničar povezan s Novom desnicom, navodi tvrdnju iz biblijske Knjige postanka da je cjelokupno čovječanstvo proisteklo od jednog para. „Taj arhetip o generičkom i univerzalnom čovjeku ističe paradigmu koja postavlja jedinstvo vrsta u sklop zoologije koja u konačnici kulturu svodi na razinu prirode.”21 Ovaj arhetip jedinstvenog čovječanstva u oštroj je suprotnosti s poganstvom koje svaku osobu opisuje u sklopu njezina povijesnog i zemljopisnog okruženja, odnosno „mjesto kao središte kristalizacije kulturnog identiteta”.22 Implicitna poruka Deklaracije o ljudskim pravima uključuje pretpostavku da univerzalna ljudska prava nadilaze puno uža plemenska ili narodna prava, odnosno da zakonska načela kojima se koriste Amerikanci mogu vrijediti za sve ljude na ovom svijetu, bez obzira na to kojem narodu pripadali. Bérard primjećuje da su Američka deklaracija o nezavisnosti i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina željele biti univerzalne, ali su zapravo postale najpogubniji izraz zapadnog (judeokršćanskog) etnocentrizma. Ove deklaracije postavljene su tako da ono što je samorazumljivo za zapadnjake mora također biti samorazumljivo i za narode koji ne pripadaju Zapadu. Konačna posljedica ovoga je gubitak vlastitoga kulturnog i narodnog sjećanja. Bérard u vezi s ovime piše:

„Povijesno gledano, ljudska prava su ideološki izraz jakobinstva. Danas ljudska prava postaju izraz zapadnog etnocentrizma i podloga za diskurs kojim se koristi novi međunarodni poredak. No, u oba slučaja ljudska prava mogu opravdati etnocidne pohode.”23

#Benoist, Alain de

Slično razmišlja i Alain de Benoist koji smatra da proklamiranje istih prava za sve ljude u konačnici dovodi do toga da narodi gube svoju posebnost. Tako više ne postoje narodi, nego samo čovjek sam po sebi, apstraktna osoba, univerzalni čovjek, a zapravo čovjek koji u stvarnosti ne postoji.24 De Benoist smatra da čovjek puna prava stječe isključivo u sklopu zajednice kojoj pripada, kao i kada se pokorava svome narodnom i kulturnom sjećanju:

„Stvarni subjekt može postojati isključivo ako je vezan uz određeno naslijeđe, ako je uz nešto vezan. Drugim riječima, ne mogu postojati subjekti koji prethode vezi, odnosno nema subjekta kojemu se mogu pripisati značajke koje nemaju određene poveznice. Kategorija „naroda” ne može se zamijeniti isključivo jezikom, rasom, klasom, teritorijem ili nacijom. Narod nije prolazni zbroj pojedinaca. Narod nije slučajna skupina. Narodi predstavljaju ponovno ujedinjavanje nasljednika jednoga posebnog dijela ljudske povijesti koji na temelju osjećaja zajedničke pripadnosti razvijaju želju da krenu u potragu za svojom vlastitom poviješću i da sebi osiguraju zajedničku sudbinu.”25

Za pisce Nove desnice kultura i povijest su „osobna iskaznica” svakog naroda. Kada jednom nastupi razdoblje asimilacije i integracije, narod će biti izložen istrebljenju. To istrebljenje, prema mišljenju de Benoista, ne treba nužno značiti primjenu nasilja, niti je riječ o tome da će pojedine narode asimilirati snažnije i veće nacionalne jedinice. Istrebljenje se često može dogoditi, kako se danas i događa, dobrovoljnim ili prisilnim prihvaćanjem liberalnog modela zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Kako bi se izbjeglo nametanje zapadnih vrijednosti, Nova desnica i de Benoist, kao njezin glavni glasnogovornik, suprotstavljaju se svakom univerzalizmu, „univerzalizmu koji ima korijene u biblijskom monoteizmu koji, počevši od 17. stoljeća, neumorno nadahnjuje svjetovni egalitarizam”.26

#Mohler, Armin

Univerzalnom modelu suvremenih egalitarnih doktrina Nova desnica suprotstavlja nominalističko načelo svijeta. Ovo načelo drži da se svako razumijevanje mora kretati od posebnog prema općem. U skladu s ovime narodna prava moraju imati prednost pred univerzalnim ljudskim pravima. De Benoist tvrdi da je protuegalitarno stajalište prema definiciji nominalističko.27 Slično razmišlja i Armin Mohler koji smatra da nominalističko stajalište, nasuprot univerzalizmu, kreće od pretpostavke ljudske posebnosti, relativnosti, kao i od načela kulturne različitosti naroda.28 Ovoga se drži i de Benoist:

„Različitost je nešto pozitivno jer se svako stvarno bogatstvo temelji upravo na različitosti. Različitost na ovome svijetu temelji se na činjenici da svaki narod i svaka kultura posjeduje vlastite norme, čime svaka kultura sebi određuje vlastite strukture, odnosno okvir čiji se unutarnji poredak ne može nasumce mijenjati, a da se ne promijene sve ostale sastavnice. Upravo u tome počiva temeljna kritika totalitarizma čije glavne povijesne temelje otkrivamo u monoteizmu.”29

#Rougier, Louis

#Scheler, Max

Slično su razmišljali i drugi konzervativni autori, posebno Louis Rougier i Max Scheler, na koje se Nova desnica često poziva kada oblikuje svoju kritiku liberalizma i socijalizma. Scheler je jednom primijetio da ljubav prema čovječanstvu i gotovo vjerska zaslijepljenost ljudskim pravima nalikuju određenom obliku društvene „zlovolje” koja se pojavljuje kada se društvo nalazi u agoniji brzog raspadanja i kada je pogođeno hiperindividualizmom. Scheler je napisao da se „ljubav prema čovječanstvu u prvom redu pojavljuje kao pobuna protiv ljubavi prema domovini, a zatim postaje pobuna protiv svake organizirane zajednice”.30 Kada narod izgubi svoju svijest, smatra Scheler, njegovi iskorijenjeni članovi vrlo lako posegnu za slabo definiranim i utopističkim idealima koji su općenito usmjereni na moralno „poboljšanje” cijeloga svijeta.

Slično Scheleru, i Rougier u apstraktnim „ljudskim pravima” vidi odricanje od vlastitih korijena. Rougier smatra da se načelo „ljudskih prava” često doima besmislenim kada se pokuša primijeniti na određenu ljudsku zajednicu ili narod. U svome organskom viđenju ljudskih prava Rougier smatra da svako pravo obuhvaća tri sastavnice: djelatnog subjekta prava, objekt prava i, konačno, pasivnog subjekta, odnosno drugu osobu na koju se nositelj prava može referirati.31 Prema Rougierovu mišljenju, čovjek može u potpunosti uživati svoja prava i definirati svoju slobodu isključivo kada živi u zajednici s ljudima s kojima dijeli istu sudbinu i istu kulturu. Rougier piše:

„Izolirani čovjek nema prava. Pojedinac stječe svoja prava kada uđe u odnos s drugim ljudima, odnosno stječe ih time što živi u određenom društvu. Čovjek po svojoj prirodi nema prava koja su prethodila društvu, niti prava koja će se nametnuti društvu. Njegova individualna prava mogu se pojaviti isključivo kao posljedica pravog ustroja društva u kojem živi. Stoga on nema prava osim onih koje mu jamči društvo u kojem ostvaruje svoju egzistenciju.”32

#Maistre, Joseph de

Za Novu desnicu i njezina „ideologa” Louisa Rougiera, organsko društvo jedina je vrijednosno opravdana referencija za nečija prava. U takvom društvu prava neke osobe mogu se povećati, vrednovati ili uskratiti, u skladu s razinom velikodušnosti ili nedostatka velikodušnosti koje to društvo posjeduje. Zagovornicima univerzalnih ljudskih prava, pisci koji pripadaju Novoj desnici, suprotstavljaju mišljenje da je svaka osoba na prvom mjestu određena rođenjem, naslijeđem, zemljom iz koje potječe i sustavom vrednota koje je naslijedila iz svoje zajednice. Kako je dosjetljivo primijetio de Benoist: „Vidim konja, ali ne vidim konjstvo.”33 Slično mišljenje je na duhoviti način izrazio konzervativac i katolički proturevolucionar Joseph de Maistre u svojoj oštroj kritici liberalne demokracije u Francuskoj. On je napisao da je putujući susretao „i Poljake i Ruse i Talijane, ali tog čovjeka? Izjavljujem da njega nikada nisam susreo”.34

#Buchholz, Fritz

#Schmitt, Carl

Mnogi su konzervativni autori prije Drugoga svjetskog rata kritički pisali o liberalnoj demokraciji i jednakosti, a na čiju se ostavštinu u znatnoj mjeri oslanja Nova desnica. Slično Carlu Schmittu, i njemački konzervativni pravnik Fritz Buchholz napisao je da su svaki novi amandman, prijedlog zakona ili novi zakon, koji su provedeni u pravnom sustavu liberalnih društava, u znatnoj mjeri obezvrijedili načelo ravnopravnosti, upravo zato jer svaka zakonska izmjena dodatno implicira diferencijaciju među građanima:

„Apsolutna ravnopravnost je puka teorijska pretpostavka. Takva ravnopravnost mogla bi se primijeniti u pravnom sustavu u kojem ne bi postojala šarolikost i različitost stvarnog života. To bi bila jednakost koji bi se temeljila isključivo na jedinstvenoj pravnoj klauzuli (Rechtssatz), a ona bi glasila ‘Svi ljudi imaju jednaka prava’. Svaka iduća restriktivna klauzula značila bi daljnju diferencijaciju. Takav pravni sustav zapravo bi predstavljao kraj zakona i zajednice. Potpuna ravnopravnost stoga znači negaciju pravnog sustava kao takvog.”35

Uz to, tijekom povijesti prava su podložna promjenama, odnosno prava moraju uzeti u obzir promjene u oblicima ponašanja, običajima i prevladavajućem sustavu vrijednosti neke zemlje. Nasuprot tome, primjećuje Buchholz, prava naroda su u svome sadržaju određena prirodnim odlikama naroda i mogu se shvatiti kao urođeni sustav vrijednosti neke zajednice.36

#Rougier, Louis

Louis Rougier vidi i dodatnu prepreku univerzalnoj primjeni ljudskih prava. On primjećuje da čak i ako bi se u budućnosti načela jednakih ljudskih prava u potpunosti i pravedno provela, to bi isključivo dovelo do toga da bi se pojačala nejednakost prema onima koji ta prava nisu uživali u prošlosti, a riječ je o bezbrojnim milijunima ljudi koji su svoje živote proveli u ropstvu, trpeći nepravdu i podređenost. Rougier to vidi na ovaj način:

„Možda bi upravo ostvarenje potpune pravde na kraju ljudske evolucije bilo ravno najvećoj nejednakosti, koja bi bila u stanju moralno zauvijek diskvalificirati Svemir. Privilegije posljednjih naraštaja zapravo bi dodatno naglasile nepravde koje su nanesene njihovim prethodnicima koji su tim budućim sretnicima iskovali potpunu pravdu u kojoj konačno mogu uživati.”37

#Buchholz, Fritz

#Schmitt, Carl

Iz razmišljanja koja su iznijeli Louis Rougier, Carl Schmitt i Fritz Buchholz, kao i neki drugi konzervativni autori, Nova desnica izvlači zaključak da su zbog svoje determinističke prirode egalitarne doktrine osuđene na stvaranje novih razočaranja. Upravo zato su te doktrine prisiljene prema povijesti osjećati neprijateljstvo. Nova desnica smatra da liberalno i socijalističko poimanje određuje povijest kao „mračno doba”. Ovakvo stajalište danas je zamijenjeno sekulariziranom formulom po kojoj je čovjek konačno i dovršeno biće.

#Benoist, Alain de

#Vial, Pierre

De Benoist smatra da čovjek svoju slobodu može definirati isključivo na svojim osobnim pravima tako dugo dok se ne odvoji od svoje kulture, okruženja i svjetovnog naslijeđa: „Čovjek ne živi na Marsu, ne živi na pustom otoku, niti u Kraljevstvu nebeskom. On živi ovdje i danas, u jednom iznimno posebnom društvu.”38 Pierre Vial, urednik izdanja Nove desnice, primjećuje da su sva egalitarna uvjerenja zapravo protototalitarna jer „svaki totalitarni sustav želi uništiti identitete naroda, a prva i ključna meta napada je kultura tog naroda.”39

Vial zaključuje da liberalna i socijalistička društva niječu bilo kakvu vezu s totalitarizmom, ali se istovremeno prešutno slažu da su etniciteti i narodi ostaci prošlosti i da ih mora zamijeniti novi međunarodni i globalni poredak:

„Danas, više nego prije, upravo narodi, u svojoj posebnosti koja se ne može reducirati, predstavljaju glavnu prepreku univerzalizmu ‘sustava koji ubija narode’. Taj je sustav utemeljen na ideologiji hedonizma i narcisoidnog blagostanja, što je zajednički cilj liberalizma i socijalizma koji su sekularizirali kršćansku dogmu osobnog spasenja.”40

Iako se liberalni i socijalistički oblik totalitarizma mogu razlikovati, a čak se mogu naći i u oštrom međusobnom sukobu, Vial smatra da su i jedan i drugi razorni za kulturni i povijesni identitet svih ljudi koji žive na zemlji:

„’Oštri totalitarizam’ je onaj koji trpi tibetanski narod. ‘Meki totalitarizam’ je onaj koji djeluje nametanjem zapadno-američkoga kulturnog modela koji se masovnim medijima širi preko cijelog svijeta.”41

#Wunenburger, Jean-Jacques

Neki konzervativni autori na čije se ideje Nova desnica često poziva primjećuju da koncept ljudskih prava vrlo često može imati neljudske posljedice i da pod određenim okolnostima najgori despotizam može dobiti legitimnost pozivajući se na ljudska prava. Ovo je mišljenje na koje smo već naišli u opisu djela Carla Schmita. Na taj problem kasnije se osvrnuo i konzervativni znanstvenik Jean-Jacques Wunenburger. On smatra da politička stvarnost u vezi s pitanjem ljudskih prava može dovesti do podređivanja kulturnih i nacionalnih različitosti jednom jedinstvenom pravu, odnosno pobjedi subjektivnih prava i etnocentrizma:

„Drugim riječima, zamisao o prirodi postupno počinje djelovati kao sredstvo protiv organskog načela društvenog tkiva prema kojem je svaki pojedinac pripadnik diferencirane hijerarhizirane ukupnosti. Novi politički racionalizam u atomizaciji i mehanizaciji nalazi misaone kategorije koje uništavaju holističku sliku društva koje su postojale u antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji. Društvo lišeno posebnosti svoje prirode postaje rukotvorina čije se djelovanje temelji na atributima pojedinca.”42

#Schmitt, Carl

Moguća zlouporaba načela ljudskih prava, nastavlja Wunenburger, postaje posve moguća kada je društveno napredovanje pojedinaca u modernim društvima popraćeno načelom univerzalnih ljudskih prava koja su sve više apstraktna. Wunenburger smatra da se često može dogoditi da se u ime ljudskih prava neki nepoželjni pojedinci ili skupine stanovništva, a ponekad i cijeli narodi, posebice u komunističkim zemljama, mogu olako proglasiti „elementima koji su protiv mira”. U ime univerzalnih načela određena skupina ljudi vrlo lako se može označiti „čudovištima”, pa im se može uskratiti bilo kakav oblik pravne zaštite pod izgovorom da čudovišta nisu ljudska bića. Na taj način ljudska prava mogu postati moćno pravno sredstvo protiv svih onih za koje se smatra da ta prava ne zaslužuju. Vrlo slično kao i Carl Schmitt, tako i Wunenburger primjećuje opasnost zloporabe ljudskih prava:

„Taj novi i racionalizirani oblik društvenog isključivanja implicira paradoksalnu zamisao primjene posebnog prava (zakona) za određene zločine koji se označavaju ‘zločinima protiv čovječnosti’. U skladu s pravom koje se primjenjuje na ljude, zločinac prema svojoj žrtvi ne pokazuje čovječnost, ali su njemu bez obzira na to i dalje zajamčena njegova prirodna prava. Zločincu se oduzima isključivo dostojanstvo koje je dano svim ljudima. Nasuprot tome, za zločince koji počine ‘zločin protiv čovječnosti’ neće vrijediti ljudska prava, neki će biti podvrgnuti posebnom obliku pravde, upravo zato jer su počinili zločine ne protiv čovjeka, nego protiv cjelokupnog čovječanstva. Takav je zločinac lišen vlastite vrijednosti razumnog bića i stoga postaje izopačeno čudovište. Otvarajući mogućnost za posebnu skupinu ‘zločina protiv čovječnosti’, pravno je rasuđivanje pred golemom opasnošću da se poveže s pravnim mehanizmom koji pokazuje vrlo malo razuma.”43

#Benoist, Alain de

Također i Alain de Benoist u jednom radu o terorizmu primjećuje da najgori oblici porobljavanja i državnog terorizma mogu naći legitimitet u apstraktnoj doktrini ljudskih prava. Prema njegovu mišljenju, „zamisao da liberalna društva dobivaju legitimitet iz slobodne upotrebe suverene moći automatski uklanja bilo kakvo pravo na otpor i pobunu”.44

Iako se teorije Nove desnice u vezi s načelom ljudskih prava ponekad čine kontradiktornima, ipak se moramo složiti da je Nova desnica barem utvrdila problem zloporabe naizgled časnih načela ljudskih prava. Najbolji primjeri takve zlouporabe mogu se primijetiti u onim zemljama u kojima moćni pravni sustav na neke pojedince gleda kao na izdajnike, čudovišta, luđake i zločince, a takvi su obično podvrgnuti oštrom postupku. Ironično je to što se ista takva osoba u drukčijim okolnostima i u nekim drugim zemljama može percipirati kao „junak” i „borac za slobodu”.

#Benoist, Alain de

#Bukovski, Vladimir

#Pound, Ezra

#Schmitt, Carl

Za Novu desnicu takozvane demokratske države i na istoku i na zapadu uživaju goleme privilegije u određivanju svoje vlastite inačice ljudskih prava. One mogu pokrenuti preventivne terorističke napade na pojedince i zemlje koje a priori označe terorističkima. Kako navodi de Benoist, „državni terorizam svoju legitimaciju temelji na državnim razlozima, dok individualni terorizam svoju legitimaciju uglavnom traži u tome što se protivi državnim razlozima”.45 Da parafraziramo ono što je Carl Schmitt rekao u prethodnom poglavlju – ako neka zemlja temelji svoj legitimitet na načelima ljudskih prava i demokracije, onda će se svaki pokušaj ugrožavanja demokracije smatrati ludilom i zločinom protiv demokracije. Nova desnica smatra da nema razlike između američkog pjesnika Ezre Pounda kojeg su američke vlasti nakon Drugoga svjetskog rata smjestile u psihijatrijsku bolnicu zato jer je za vrijeme rata podržavao talijanski fašizam i ruskog disidenta Vladimira Bukovskog, kojega je sovjetski sustav također smjestio u umobolnicu. Na taj način moderni sustavi mogu opravdati državni teror, deportacije i psihijatrijske bolnice u ime viših ciljeva, demokracije i ljudskih prava. Neke pojavne oblike takve iskrivljene primjene demokracije i ljudskih prava opširnije ćemo prikazati u našem posljednjem poglavlju u kojem ćemo se baviti komunističkim totalitarizmom.

  1. Američki časopis American Psychologist (izdanje iz srpnja 1972., str. 660.–661.) @AmericanPsychologist1972 kritički je komentirao neprestane napade zagovornika utjecaja sredine na zagovornike nasljednih čimbenika: „Povijest civilizacije pokazuje da postoje mnogobrojna razdoblja kada je znanstveno istraživanje ili nastava bila stavljena pod cenzuru, kažnjavana ili onemogućavana zbog neznanstvenih razloga, odnosno zato jer su takva znanstvena viđenja bila u suprotnosti s vjerskim ili političkim uvjerenjima… Danas se na sličan način primjenjuje onemogućavanje, cenzura, kažnjavanje i blaćenje znanstvenika koji ljudsko ponašanje promatraju kao rezultat utjecaja nasljednih čimbenika. Njihovi radovi često se navode i prikazuju na iskrivljen način, a emocionalni zahtjevi zamjenjuju znanstveno zaključivanje. Zaobilaze se rezultati istraživanja tih znanstvenika, a oni se napadaju kao osobe, odnosno takve se znanstvenike proglašava „fašistima” te se njihovi argumenti zanemaruju. U takvim napadima uglavnom sudjeluju politički militantne osobe koje su prisutne na sveučilištima iako nisu znanstvenici, ili su čak protivnici znanosti. U takvim napadima sudjeluju i oni predstavnici akademske zajednice koji su opredijeljeni za environmentalizam kada treba objasniti gotovo sve ljudske razlike. Mnogi znanstvenici koji su na temelju proučavanja činjenica shvatili veliku važnost koju u ljudskom ponašanju igraju nasljedni čimbenici su ušutkani i svoja mišljenja u javnosti ne izražavaju jasno, niti pružaju potporu svojim kolegama koji su nešto izloženiji u isticanju takvih mišljenja.” Ovu peticiju prvo je potpisalo 50 znanstvenika iz Ujedinjenog Kraljevstva, a njima su se kasnije pridružili znanstvenici iz drugih dijelova Europe i Amerike. Neki od potpisnika su: Francis Krick, Hans Eysenck, Richard Herrnstein, Jacques Monod, Arnold Gehlen, Garrett Hardin itd. ↩

  2. Hans Jürgen Eysenck, The Ineqality of Man, Temple Smith, London 1973., str. 33. @Eysenck1973 ↩

  3. Hans Jürgen Eysenck, „Vererbung und Gesellschaftspolitik: die Ungleichheit der Menschen und ihre gesellschaftspolitischen Auswirkungen” Die Grundlugen des Spätmarxismus (Stuttgart, Verlag Bonn Aktuell, GMBH, 1977.), str. 10.–11. @Eysenck1977 U ovom zborniku radova surađivali su Horst Nachtigall, Ernst Topitsch i Rudiger Proske. ↩

  4. Isto, str. 10. ↩

  5. Isto, str. 33. ↩

  6. Konrad Lorenz, The Waning of Humaneness, Little Brown and Co., Boston (1983.) 1987., str. 178. @Lorenz1983 ↩

  7. Richard Herrnstein, „I.Q.”, citirano kod: H. J. Eysenck, The Inequality of Man, str. 214. @Eysenck1973 ↩

  8. Konrad Lorenz, The Waning of Humaneness, str. 180. @Lorenz1983 ↩

  9. Isto, str. 179. ↩

  10. Pierre Krebs, „Gedanken zu einer kulturellen Wiedergeburt”, Das unvergängliche Erbe: Alternativen zum Prinzip der Gleichheit, Grabert Verlag, Tübingen 1981., str. 18. @Krebs1981 Predgovor ovom zborniku radova napisao je H. J. Eysenck, a u zborniku su surađivali Alain de Benoist, Peter Binding i Jorg Rieck. ↩

  11. Isto, str. 20. ↩

  12. Isto, str. 24. ↩

  13. H\ . J. Eysenck, „Vererbung und Gesellschaftspolitik”, str. 29. @Eysenck1977 ↩

  14. Konrad Lorenz, Die acht Todsünden der zivilisierten Menschheit, Piper Verlag, München 1973., str. 56.–57. @Lorenz1973pv ↩

  15. P\ . Krebs, n. dj., str. 25. @Krebs1981 ↩

  16. Isto, str. 30. ↩

  17. Alain de Benoist, „Ludwig Woltmann et le darwinisme allemand ou le socialisme prolet-aryen”, Nouvelle École, 1982., str. 87.–98. @Benoist1982ne1 ↩

  18. K\ . Lorenz, Die acht Todsünden der zivilisierten Menschheit, str. 57.–58. @Lorenz1973pv ↩

  19. „Darwinisme et société”, Nouvelle École, str. 13. @NouvelleEcole1982 ↩

  20. Isto. ↩

  21. Pierre Bérard, „Ces cultures qu’on assassine”, La Cause des peuples, Edition Le Labyrinthe, Pariz 1982., str. 27. @Berard1982 ↩

  22. Isto, str. 26. ↩

  23. Isto, str. 32.–33. ↩

  24. Alain de Benoist, „Pour une déclaration du droit des peuples”, La cause des peuples, str. 55. @Benoist1982l ↩

  25. Isto, str. 55.–56. ↩

  26. Isto, str. 58. ↩

  27. Alain de Benoist, „Gleichheitslehre, Weltanschaung und Moral”, Das unvergängliche Erbe, str. 77.–105. @Benoist1981gv ↩

  28. Armin Mohler, „Die nominalistische Wende; ein Credo”, Das unvergängliche Erbe, str. 55.–74. @Mohler1981 ↩

  29. Alain de Benoist, „Gleichheitslehre”, str. 87. @Benoist1981gv ↩

  30. Max Scheler, Das Ressentiment im Aufbau der Moralen, Verlag der weissen Bücher, Leipzig 1915., str. 187. @Scheler1915 ↩

  31. Louis Rougier, La Mystique démocratique, 49. @Rougier1983 ↩

  32. Isto, str. 50. ↩

  33. A\ . de Benoist, „Gleichheitslehre”, str. 78. @Benoist1981gv ↩

  34. Joseph de Maistre, Considérations sur la France, Société nationale pour la propagation des bons livres, Bruxelles 1844., str. 51. @Maistre1844 De Maistre je također napisao: „Nije pitanje mogu li Francuzi biti slobodni s ustavom koji im se daje, nego je pitanje mogu li biti suvereni.” ↩

  35. Fritz Buchholz, Gleichheit und Gleichberechtigung in Staats-und Völkerrecht, Verlag Carl Nieft, Bleicherode am Harz 1937., str. 41. @Buchholz1937 ↩

  36. Isto, str. 28. ↩

  37. L\ . Rougier, n. dj., str. 111. @Rougier1983 ↩

  38. Alain de Benoist, „Gleichheitslehre”, str. 90. @Benoist1981gv ↩

  39. Pierre Vial, „Servir la cause des peuples?”, La cause des peuples, str. 69. @Vial1982 ↩

  40. Isto, str. 71. ↩

  41. Isto. ↩

  42. Jean-Jacques Wunenburger, „Les droits de I’homme, du fondement philosophique à l’illusion idéologique”, Contrepoint, br. 50–51, 1985., str. 102.–103. @Wunenburger1985 ↩

  43. Isto, str. 106. ↩

  44. Alain de Benoist, „Terrorisme: le vrai problème”, Eléments, 1986., str. 7. @Benoist1986e ↩

  45. Isto, str. 15. ↩