Homo economicus – rat svih protiv sviju
Nova desnica upućuje mnogobrojne primjedbe liberalnom sustavu, ali se glavna primjedba odnosi na liberalno načelo jednakosti i namjeru liberalizma da cjelokupni politički život podredi gospodarskoj djelatnosti. Zato će ovo poglavlje prikazati kako se Nova desnica, ali i neki drugi autori (Othmar Spann, Carl Schmitt, Louis Dumont, Murray Milner, Anthony Flew), suočava s liberalnim uvjerenjima o gospodarskom napretku i liberalnim načelom da postoji ravnopravnost u stjecanju bogatstva. Uz to, bit će prikazano zašto je, prema mišljenju Nove desnice, liberalizam nemoćan u srazu s komunističkim totalitarizmom. Time ćemo postaviti uvod za posljednje poglavlje ove knjige koje će prikazati kako Nova desnica percipira komunistički totalitarizam.
Za autore čija ćemo razmišljanja razmatrati u ovom poglavlju liberalizam i komunizam su zapravo dva različita ogranka iste vjere u egalitarizam i ekonomizam. Prema mišljenju Nove desnice, budući da je liberalizam neuspješan u ostvarenju gospodarske jednakosti, onda je jedino izvedivo i moguće rješenje „jednakost u siromaštvu”. A upravo je ta savršena jednakost u siromaštvu ono što francuski filozof Claude Polin zove komunizmom.
Pisci Nove desnice primjećuju da su liberalno odbacivanje historijskog materijalizma, kao i liberalna osjećajnost prema ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, zapravo u potpunoj suprotnosti s nejednakošću i egoizmom kao prevladavajućim značajkama liberalnog tržišta. Sociolog Nove desnice Guillaume Faye zaključuje da što se više moderna liberalna društva zalažu za univerzalna ljudska prava i dostojanstvo ona, ironično, istovremeno sebi daju pravo da svojim strukturama moći provode nemilosrdno gospodarsko natjecanje i gospodarsko i financijsko nadziranje cjelokupnoga političkog života. Kako zaključuje Faye, više nego u bilo kojem drugom razdoblju svjetske povijesti novac, koji je ionako oduvijek bio sredstvo društvenih i gospodarskih odnosa, nadzora i vlasti, postaje vrhovno mjerilo, štoviše jedini jezik koji razumije suvremena zapadna civilizacija.1
Louis Dumont, pisac kojemu Nova desnica puno duguje jer je uz pomoć njegova djela osmislila vlastitu kritiku liberalizma, vidi u ekonomizmu i egalitarizmu prirodni nastavakekularizirane judeokršćanske dogme. Dumont primjećuje da je religija porodila politiku, a politika je porodila gospodarstvo.2 Dumont u svome djelu From Mandeville to Marx navodi da u liberalnoj doktrini čovjekova potraga za srećom zapravo postaje potraga za gospodarskom djelatnošću:
„Promjena od čovjeka pojedinca u čovjeka društveno biće bila je moguća jer je kršćanstvo jamčilo da je čovjek moralno biće. Tako je omogućen prijelaz iz holističkoga društvenog poretka u konsenzusom ostvaren politički sustav koji predstavlja nadgradnju na ontološki zadani gospodarski temelj.”3
Ranije u 20. stoljeću Dumontova gledišta je anticipirao Werner Sombart u svojoj knjizi Der Bourgeois, u kojoj je napisao da su dva glavna temelja liberalizma gospodarstvo i etika, upravo zato jer je za liberalnog političara gospodarstvo savršeni izraz moralnosti. Sombart zaključuje da pojedinac uključivanjem u gospodarstvo za sebe osigurava „sekularno spasenje”.4 Iz Sombartovih primjedbi može se zaključiti da su liberalna društva sklona usvajanju prilično neprijateljskog stajališta prema tradicionalnim oblicima politike. Zapravo, kako upozorava i Schmitt, glavni cilj liberalizma je ukloniti sam pojam politike i zamijeniti ga gospodarstvom:
„Ako je društvo određeno gospodarstvom i ako je njegov poredak, odnosno predvidljivo funkcioniranje usklađeno s gospodarskim kategorijama, onda se ni pod kakvim okolnostima ne može zahtijevati da bilo koji član toga društva žrtvuje život za nesmetano funkcioniranje takvog društva.”5
Guillaume Faye smatra da gospodarska djelatnost u liberalnim društvima nema obveze prema zakonskoj jednakosti. Faye navodi da je „početkom 17. stoljeća egalitarna ideologija postavila temelj za političku znanost koja na narode više ne gleda kao na posebnu povijesnu stvarnost”, pa su u takvom liberalnom svjetonazoru svi pojedinci zamjenjivi. Nasuprot pojedincu, važni su postali „mehanizmi i sustavi, ustanove i zakoni, koji posvuda imaju isti učinak”. Liberalizam je političkoj i povijesnoj svijesti suprotstavio praktičnu svijest, a njezin je cilj usaditi u svakog pojedinca jednoobrazno i racionalno ponašanje, koje se sastoji od beskrajnog niza uvijek istih gospodarskih transakcija.6 U konačnici, kako podsjeća de Benoist u svojoj knjizi Die entscheidenden Jahre, „trgovačko (liberalno) društvo osuđeno je na smrt upravo zato jer za to društvo nitko ne želi žrtvovati svoj život”.7
Mnogi konzervativni autori, uključujući i one koji pripadaju Novoj desnici, primjećuju da unatoč očitoj ideološkoj različitosti između marksističkog socijalizma i klasičnog liberalizma, liberalizam zapravo nudi sličnu „marksističku” determinističku interpretaciju povijesti i politike. Ako postoji jedna stvar u kojoj se liberali i marksisti u načelu slažu, piše de Benoist, onda je to njihovo zajedničko neprijateljstvo prema moći koju u sebi sadrže politika i povijest. Zato i liberali i marksisti smatraju da je područje gospodarstva najbolji lijek za društvene i političke suprotnosti. U jednome uvodnom članku objavljenom u časopisu Nove desnice Eléments, navedeno je:
„Bez obzira na to kakvi su njihovi gospodarski sustavi, socijalistička i liberalna društva imaju jednu ključnu zajedničku točku – oba su u svojoj srži gospodarska. Utemeljeni su na načelu svijeta koji se shvaća isključivo kao gospodarski pojam i oba ta modela društva u konačnici nude čovjeku isti ideal – tržišno gospodarstvo i slobodnu razmjenu u liberalizmu, a plansko gospodarstvo i nacionalizaciju gospodarskih sredstava u socijalizmu.”8
Slijedeći misao koju je iznio Schmitt, i Faye primjećuje da se na politiku u liberalnim sustavima često gleda kao na nešto neugodno, kao na problem koji uvijek može stvoriti tenzije, izazvati opasna društvena podvajanja i u konačnici omesti miran tijek liberalne demokracije. Faye smatra kako posebice u liberalizmu prevladava mišljenje da gospodarski razvitak sam po sebi može riješiti sve društvene i političke suprotnosti, a o ovom problemu je u svojoj knjizi Contre l’économisme također napisao:
„I u marksizmu i u liberalizmu smatra se da je gospodarstvo jedino sredstvo koje će ostvariti društvenu pravdu i biti ujedinjujući čimbenik tvarnih uvjeta života. Posljedica ovakvoga gledanja je ta da se u stvarnosti pojavljuju puno snažniji osjećaji nepravde. Gospodarstvo je po definiciji područje u kojem se ostvaruje dominacija, pa ako se na temelju gospodarstva pokušava izvršiti emancipacija, onda to dovodi do apsurda koji stvara društvenu shizofreniju, a takvo stanje nam je vrlo dobro poznato.”9
Kada liberalna društva zapadnu u društvene i političke teškoće, za to će se okriviti „pretjerano” politiziranje i udaljavanje od svetih gospodarskih postulata. Zato svi tragovi političkog moraju biti potisnuti i zamijenjeni apolitičnim gospodarskim postavkama. U skladu s ovime državu treba svesti na Minimalstaat odnosno stato neutrale, kako je to definirao Schmitt. Vezano uz Schmittova razmišljanja, de Benoist piše:
„Tržište predstavlja uzornu strukturu koja treba pokazivati najmanje moguće moći, odnosno minimum političnosti. To se smatra preduvjetom djelotvornosti. Pogreške ili nemogućnosti takve strukture uvijek se objašnjavaju time da je u tržištu i dalje prisutno previše (političke) moći.”10
U liberalizmu, nastavlja de Benoist, pojedinci djeluju isključivo kao gospodarske jedinke na čija se prethodna povijesna ili narodna ostvarenja gleda kao na ostatke prošlosti. Onaj tko i dalje njeguje svoju povijesnu ili narodnu svijest te time i dalje njeguje ljubav prema svome plemenu ili klanu, ubrzo će postati sumnjiv, pa čak i opasan, u društvu u kojem sva snažna uvjerenja predstavljaju prijetnju gospodarskom poslovanju.
Neki konzervativni kritičari liberalizma, kao što je Othmar Spann, a na koje se Nova desnica često poziva, već su ranije, tijekom 20. stoljeća, pisali da liberalizam zapravo uopće ne usporava jačanje socijalizma, nego, naprotiv, pospješuje njegovo širenje. Spann kritički primjećuje da pravila igre u liberalnom gospodarstvu znače da su svi koji u njemu sudjeluju jednaki, ali učinak tržišnog natjecanja jasno pokazuje da su sudionici od samog početka bili u neravnopravnom položaju. Uvjeti gospodarskog poslovanja, razmjene robe i usluge, različiti su od zemlje do zemlje, a različita je i sposobnost ljudi koji posluju na liberalnom tržištu. U skladu s ovime, smatra Spann, tijekom liberalnoga gospodarskog razvitka tvarna nejednakost se povećava tako dugo dok se gospodarstvo širi. Kako onda liberali mogu ustrajati na načelu prirodnog prava, pita se Spann, kada liberalni sustav prihvaća gospodarsku nejednakost kao nešto zadano, štoviše kao nešto što je poticajno za gospodarski razvitak? Zagovornici prirodnih prava, zaključuje Spann, a liberali im načelno pripadaju, ni u kojem slučaju ne mogu prihvatiti da neki pojedinac ulazi u gospodarsko natjecanje s mogućnostima koje su slabije od mogućnosti drugih sudionika. Prirodna prava zapravo znače da svi ljudi, bez iznimke, moraju biti jednaki, bez obzira na svoje imovinske uvjete:
„Individualizam nedvojbeno predstavlja samu bit kapitalizma. No, to nije individualizam koji se temelji na prirodnim pravima, koji isključuje bilo kakvo natjecanje i sukobljavanje svih protiv svih (bellum omnium contra omnes) i koji u svojim temeljim postavkama (Urvertrag) ukida pravo jačega da pobijedi. Bit kapitalizma u potpunosti je suprotna, njegova je bit makijavelistički individualizam koji snažnijeg nagrađuje pobjedničkim lovorikama.”11
Vezano uz argumente koje iznosi Spann, Nova desnica primjećuje da je razumljivo zašto je liberalizam od svojih početaka bio meta napada svojih konzervativnih i ljevičarskih protivnika. Prema mišljenju socijalista, liberalizam nije učinio puno u ostvarenju jednakosti, dok je prema mišljenju konzervativaca liberalizam već otišao predaleko u ostvarivanju jednakosti. Tek što su liberali uspostavili svoju gospodarsku slobodu, na nju su se okomili neprijatelji svih boja. Prema mišljenu Nove desnice, liberalizam dovodi sebe u proturječje jer zagovara društvenu i političku jednakost, a istovremeno ozbiljno zanemaruje gospodarsku ravnopravnost. Liberalizam je nametnuo postavke koje je u konačnici nesposoban ostvariti. Ovi argumenti isti su kao i oni koje je iznio i Spann, a koji je odobrio „često ponavljanu tvrdnju o tome da su liberalizam i socijalizam plodovi s istoga stabla”.12 Ovome bi se moglo dodati samo to da je socijalizam vjerojatno pokazao nešto višu razinu neumoljivosti u provedbi svojih postavki.
Okružen golemim obiljem, iskorijenjeni i atomizirani pojedinac nije se u stanju osloboditi straha od gospodarske nesigurnosti, bez obzira na razinu zajamčene političke i pravne jednakosti. Spann je primijetio da je prosječan pojedinac imao barem nekakvu sigurnost dok su gospodarske djelatnosti bile podređene politici, bez obzira na to koliko je gospodarski položaj takvog pojedinca bio slabašan. Danas, u društvu koje je prekinulo organske i hijerarhijske veze i nadomjestilo ih anonimnošću tržišta, čovjek jednostavno više ne pripada nigdje. Kako je naveo Spann, „čovjek se može pomiriti sa siromaštvom, jer čovječanstvo jest i bit će zauvijek siromašno. No, ljudi se nikada neće moći pomiriti s gubitkom društvenog statusa, egzistencijalnom nesigurnošću, iskorijenjenošću i ispraznošću”.13 Posljedica ovoga su društvene slabosti i apatija i rastući osjećaj nesigurnosti, koji u vremenima gospodarske krize mogu dovesti do različitih skretanja u totalitarizam.
Nova desnica zaključuje da liberalni gospodarski redukcionizam vodi do isključivanja gotovo svih drugih područja ljudskog djelovanja, a posebno kulturnog i duhovnog stvaralaštva. „Suditi o uspješnosti sustava na temelju djelotvornosti njegova gospodarstva”, piše de Benoist, „u stvarnosti znači postaviti gospodarstvo kao model ili poželjni uzorak.”14 Ovakva stajališta podržavaju i drugi konzervativni autori koji, iako priznaju nezanemarivu dinamiku gospodarskog razvitka u liberalnim društvima, ne oklijevaju liberalizam nazvati, kao što je to učinio Schumpeter, „sustavom kreativne destrukcije”.15 Claude Polin, kojim ćemo se baviti u idućem poglavlju, naveo je da je „opstanak liberalnoga gospodarskog sustava moguć isključivo ako neprestano nadmašuje samoga sebe”.16 S ovime se slaže i konzervativni autor Ernst Forsthoff koji je napisao da je razvitak u liberalnom društvu opterećen proturječjima jer se pri takvom razvitku neprestano stvaraju novi zahtjevi koji izazivaju nova razočaranja:
„Ni izum automobila, ni zrakoplova, ni radioprijemnika nije zadovoljio ljudske potrebe. Naprotiv, samo su se pojavili novi zahtjevi. Danas polovica radne snage u Sjedinjenim Američkim Državama proizvodi stvari koje krajem 19. stoljeća nisu bile ni izumljene.”17
Pitanje koje zaokuplja pozornost Nove desnice su razmjeri i ograničenja liberalnog gospodarstva. Što ako se liberalna društva odjednom budu morala suočiti s naglim financijskim poremećajem? Što će se dogoditi ako naglo nastupi slom tržišta, nakon kojeg će mase zahtijevati ravnopravnu raspodjelu gospodarskih dobara?
Jednake gospodarske mogućnosti ili mogućnost da se bude neravnopravan?
Mnogobrojni konzervativni autori upozorili su na neke ozbiljne slabosti liberalnog načela po kojem su u gospodarskom natjecanju svi sudionici ravnopravni. Već smo vidjeli da Spann smatra da se gospodarsko natjecanje između dvaju suparnika ne može voditi ako bi nakon tog natjecanja njihovi ulozi bili poništeni, a gubici oprošteni. Liberalno načelo o mogućnosti gospodarskog uspjeha je zapravo besmisleno ako nisu određeni uvjeti i okolnosti u kojima se taj uspjeh može ostvariti. Zato i John Schaar u svome radu „Equality of Opportunity and Beyond” navodi da je jednakost mogućnosti za uspjeh zapravo zavaravanje. Zapravo bi to načelo, ako ga se shvati na ispravan način, trebalo definirati kao „jednakost mogućnosti za sve da razviju one vještine koje iznimno cijene određeni ljudi u određenom vremenu”.18 Drugim riječima, kako zaključuje Schaar, ako postoji hir tržišta koje odluči da su neki predmet, dobro ili ljudska sposobnost traženiji i imaju veću tržišnu vrijednost nego neka druga dobra ili sposobnosti, onda je neizbježno da neki ljudi na tržištu dožive snažan osjećaj neravnopravnosti i nepravde:
„Ovo je prirođeno svakom društvu i stvara nesvladivu prepreku za potpunu provedbu načela ravnopravnih mogućnosti. Svako društvo potiče neku posebnu vještinu, a osporava ili obeshrabruje neke druge vještine. Prema doktrini ravnopravnih mogućnosti, oni koji mogu doživjeti ispunjenje i u najvećoj mjeri razviti svoje sposobnosti su oni koji mogu i žele učiniti ono što društvo od njih i očekuje.”19
U skladu s ovime nepredvidljivost liberalnog tržišta može određenim pojedincima u znatnoj mjeri ići na ruku, dok istovremeno drugima može ozbiljno naštetiti. Schaar smatra da je sve ovo dodatno otežano činjenicom što apolitična i neutralna „minimalna država” (Minimalstaat), koja se izvorno smatrala najboljim sredstvom za otklanjanje ideoloških sukoba i političke borbe za vlast, u određenim okolnostima može dovesti do narušavanja liberalnoga društvenog ugovora, a posljedice toga mogu biti razorne za cjelokupno društvo. Schaar takvu mogućnost prikazuje na sljedeći način:
„Osoba koja s uvjerenjem ulazi u tržišno natjecanje na sebe gleda kao na objekt ili robu čija cijena nije određena unutarnjom mjerom vrijednosti, nego vrijednošću koju su drugi odredili za položaj na kojem se ta osoba nalazi. Kada pojedinac uspješno primijeni dogmu o jednakim mogućnostima, posljedice su u ljudskom smislu poražavajuće i za one koji su ‘pobjednici’, kao i za one koji su ‘gubitnici’. ‘Pobjednici’ vrlo lako počnu umišljati da su bolji od običnog puka, dok su ‘gubitnici’ istovremeno prisiljeni misliti da su nedostojni ljudskog roda.”20
Za mnogobrojne konzervativne kritičare natjecanje na liberalnom tržištu kojem nema kraja je zastrašujuće za budućnost liberalizma. Nepredvidiva narav gospodarskog napretka, s tržištem na kojem će uvijek dolaziti do obrata, mogla bi navesti većinu ljudi, kako je upozorio Lorenz, da gospodarsku sigurnost i jednakost počnu smatrati puno važnijima od slobode i slobodnoga gospodarskog natjecanja. Slično stajalište ima i Murray Milner koji navodi:
„Nesigurnost položaja je nužna sastavnica društva koje posjeduje znatnu razinu nejednakosti, a istovremeno se zalaže za jednaku mogućnost uspjeha. Takva nesigurnost dovodi do tjeskobe. Tako vidimo kako načelo ravnopravnih mogućnosti proizvodi tjeskobu oko vlastitog položaja u takvom društvu, a istovremeno ne pridaje važnost svijesti o položaju drugih pojedinaca u tom društvu. Naglašavanje ravnopravnih mogućnosti neizbježno vodi u fluidnost strukture položaja, pa je položaj pojedinca dvosmislen i nesiguran.”21
Utrka za bogatstvom stvara nesigurnost, a to može imati neželjene političke posljedice, posebice onda kada se jednakost mogućnosti, kako ističe Flew, pretvara u otvoreno natjecanje za izvore koji su manjkavi, odnosno kada različiti ljudi posjeduju različite nacrte kako bi te izvore trebali iskorištavati. Slično kao i Milner, i Flew primjećuje:
„Jednake mogućnosti za uspjeh u tom smislu ne samo da su nepotrebne, nego su također i neostvarive. ‘Natjecanje’ u kojem je uspjeh svih sudionika jednako moguć i nije pravo natjecanje, nego svojevrsna igra na sreću ili loto. Takvo natjecanje neizbježno je zamorno, a ako se produži unedogled, može dovesti do iscrpljenosti i sloma.”22
Do sličnih zaključaka dolazi i Jean Baechler koji primjećuje da su uspjeh, kao i neuspjeh, uvijek kumulativni zbog jednostavnog razloga da prethodni uspjeh predstavlja korisnu vrijednost u daljnjem gospodarskom natjecanju, bez obzira na to dolazi li on u obliku naslijeđene povlastice ili znanja koje se može koristiti na tržištu. Dobro je poznata istina, nastavlja Baechler, da osoba koja tržišno natjecanje započinje s više novca ima veće izglede na uspjeh nego onaj koji taj novac ne posjeduje:
„Činjenice su jasne kada je riječ o gospodarstvu u kojem je pohod prema monopolu na određenom području nepopustljiv tako dugo dok mu se nitko ne suprotstavlja. Na isti način, kada je diplomatski i strategijski prostor podijeljen na puno suverenih područja, imperijalno ujedinjavanje prostora je dugoročno neizbježno. Na svakom području bogati imaju veće mogućnosti od siromašnih da svoje bogatstvo povećaju, podjednako kao što i moćni imaju bolju mogućnost da povećaju svoju moć. U natjecanju za moć bogati su u prednosti, kao što su i moćni u prednosti kada trebaju povećati svoje bogatstvo.”23
Na temelju prethodnih razmatranja, Nova desnica pokušava razriješiti sljedeće probleme: Koja su ograničenja liberalnoga gospodarskog razvitka i mogu li sve veći zahtjevi za jednakošću ugroziti slobodu? Može li se vjera u egalitarizam i ekonomizam zaustaviti kako bi se spriječio nastanak totalitarne demokracije? Može li se društvo koje se u sve većoj mjeri koristi gospodarskim sredstvima kao paradigmom ljudske sreće uistinu smatrati pluralističkim društvom?
Niti jedan od spomenutih pisaca ne misli da su neograničeni egalitarizam i ekonomizam spojivi sa slobodom. Kako kaže Baechler, „tkogod obećava da će istovremeno uspostaviti i slobodu i jednakost je lažljivac, budala ili neznalica”.24
Zapravo se čini da su svi spomenuti autori suglasni u jednom – čak i ako liberalizam uspije zaustaviti egalitarnu dinamiku i težnju za gospodarskim uspjehom, jedino što će ostvariti bit će povratak na početne položaje, pri čemu će svima biti jasno da će se prije ili kasnije isti problemi ponovno pojaviti. Claude Polin smatra da je liberalna „Minimalstaat” ili, kako je on zove, „l’état providence”, zapravo korak prema stvarnoj „tiraniji svih protiv svih, a ona se zove komunizam”.25
Upravo ćemo se sada posvetiti tom posebnom „teroru svih protiv svih i na svim razinama”, kako bismo razumjeli opis totalitarizma iz vizure Nove desnice.
-
Guillaume Faye, „La fin du bas de laine,” Eléments, br. 50, 1984., str. 30. @Faye1984 ↩
-
Louis Dumont, From Mandeville to Marx: The Genesis and Triumph of Economic Ideology, The University of Chicago Press, Chicago 1977., str. 16. @Dumont1977 ↩
-
Isto, str. 59. ↩
-
Werner Sombart, Der Bourgeois, Verlag von Duncker und Humblot, München, Leipzig 1923. Posebno vidjeti: „Die heilige Wirtschaftlichkeit,” str. 137.–160. @Sombart1923 ↩
-
Carl Schmitt, Der Begriff des Politischen, str. 36. @Schmitt1932 ↩
-
Guillaume Faye, Le systéme à tuer les peuples, Copernic, Pariz 1981., str. 96. @Faye1981 ↩
-
Alain de Benoist, Die entscheidenden Jahre, Grabert Verlag, Tübingen 1982., str. 53. @Benoist1982gv Također vidjeti cijelo poglavlje „Wider den lndividualismus”, str. 51.–55. ↩
-
Nepotpisani članak „L’économie organique”, naveden u: Pour une renaissance culturelle, urednik Pierre Vial, Copernic, Pariz 1979., str. 54.–55. @PourUneRenaissanceCulturelle1979 ↩
-
Guillaume Faye, Contre l’économisme, Edition le Labyrinthe, Pariz 1983., str. 10. @Faye1983 ↩
-
Alain de Benoist, Die entschidenden Jahre, str. 34. @Benoist1982gv Također vidjeti cijelo poglavlje „In der kaufmännisch-merkantilen Gesellschaft geht das Politische ein”, str. 32.–38. Za oštru kritiku liberalnog modela razvitka svijeta vidjeti de Benoistovu knjigu koja je u Francuskoj imala vrlo povoljne kritike, Europe, Tiers Monde même combat (Robert Laffont, Pariz 1986.). @Benoist1986 U toj knjizi posebnu pozornost treba obratiti na poglavlje „Le ‘développement’ en question”, str. 99.–132. De Benoist i drugi autori Nove desnice, nasuprot zapadnim neokonzervativcima, zagovaraju gospodarsko i kulturno udruživanje s afričkim i bliskoistočnim zemljama. Vidjeti: Pierre Brader u: Eléments, br. 62, 1987., str. 25.–32. O neprimjerenosti liberalnog modela razvitka za zemlje Trećeg svijeta vidjeti: Pierre Bérard, „Louis Dumont; anthropologie et modernité”, Nouvelle École, br. 39, 1982., str. 95.–115. @Berard1982ne Zanimljivo je da teze Nove desnice o „pluralističkom” gospodarskom razvitku podsjećaju na neke nove teorije razvitka. Vidjeti: Vrajenda Raj Mehta, Beyond Marxism: Towards Alternative Perspective (Manohar Publishers, New Delhi 1978.). @Mehta1978 Vrajenda smatra da je liberalni gospodarski razvitak često u sukobu s kulturnom i političkom raznolikošću zemalja koje ne pripadaju zapadnom svijetu. ↩
-
Othmar Spann, Der wahre Staat, Verlag von Quelle und Meyer, Leipzig 1921., str. 120. @Spann1921 ↩
-
Isto. ↩
-
Isto, str. 123. ↩
-
Alain de Benoist, Die entscheidenden Jahre, str. 72. @Benoist1982gv Također vidjeti cijelo poglavlje: „Der Ökonomismus führt zum Egalitarismus und Kommunismus”, str. 65–73. ↩
-
Joseph A. Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Harper and Row, New York (1942.) 1975., str. 165. i na raznim mjestima u poglavlju „Decomposition”. @Schumpeter1942 ↩
-
Claude Polin, Libéralisme, espoir ou péril?, Table ronde, Pariz 1984., str. 27. i na drugim mjestima. @Polin1984 ↩
-
Ernst Forsthoff, Der Staat der Industriegesellschaft, Beck Verlag, München 1971., str. 35. @Forsthoff1971 ↩
-
John H. Schaar, „Equality of Opportunity and Beyond,” Equality, str. 230. @Schaar1967 Usporediti s: Robert Nisbet, „The Pursuit of Equality”, Public Interest, br. 35, 1974., str. 103.–120. @Nisbet1974 Također vidjeti: „The Fatal Ambivalence”, Encounter, prosinac 1976., str. 10.–21. @Nisbet1976 ↩
-
John H. Schaar, n. dj., str. 236. @Schaar1967 ↩
-
Isto, str. 235. ↩
-
Murray Milner, The Illusion of Equality, Jossey-Bass Inc., Publishers, Washington, London 1972., str. 10. @Milner1972 ↩
-
Antony Flew, The Politics of Procrustes, Prometheus Books, New York 1981., str. 111. @Flew1981 ↩
-
Jean Baechler, „De quelques contradictions du libéralisme”, Contrepoint, br. 21, svibanj 1976., str. 45. @Baechler1976 ↩
-
Isto, str. 49. ↩
-
Claude Polin, „Le libéralisme et l’état providence ou le double dépit amoure ux”, Contrepoint, br. 50–51/1985., str. 69. @Polin1985 ↩