Totalitarizam i egalitarizam
„Duh totalitarizma znači odsutnost svakog duha.”
– Claude Polin, L’esprit totalitaire
Pojam „totalitarizam” je zapravo izrazito nedefiniran. U modernome političkom govoru on se više koristi kako bi se politički protivnik diskreditirao ili uvrijedio, nego da bi se ispravno označilo nečije političko usmjerenje. Nedvojbeno je puno lakše opisati učinke totalitarizma, nego njegove uzroke. Većina politologa i sociologa uglavnom se slaže da totalitarizam predstavlja ozbiljan oblik društvenog poremećaja, ali se puno teže mogu složiti oko toga što izaziva širenje totalitarizma. Zbog različitih razloga nemoguće je doći do sveobuhvatne definicije totalitarizma jer se države koje pokazuju totalitarne značajke često hvale svojom slobodoljubivošću ili privrženošću demokratskim načelima. Uz to, može se reći da definicija totalitarizma u znatnoj mjeri ovisi o znanstveniku koji tu definiciju postavlja. Nikoga neće iznenaditi različitost definicije totalitarizma znanstvenika socijalističkih političkih opredjeljenja i znanstvenika konzervativnih ili liberalnih opredjeljenja.
S obzirom na navedeno, ovo poglavlje pred sebe je postavilo višestruki i prilično ambiciozni cilj. Na početku ću ukratko razmotriti nekoliko teorija totalitarizma koje su razvili priznati znanstvenici kao što su Raymond Aron, Hannah Arendt i Jacob Talmon. Nakon toga ću prikazati kako Nova desnica raščlanjuje totalitarizam. U završnom dijelu ovog poglavlja opisat ću neke pojavne oblike totalitarizma koji su, kako tvrdi sociolog Aleksandar Zinovjev i pisci Nove desnice, primjetni u komunističkim društvima, ali i u liberalnim.
Nepotrebno je isticati da bi bilo nemoguće prikazati ili raščlaniti sve postojeće teorije o totalitarizmu. Zato ću totalitarizam opisati u kratkim crtama, navesti pisce koji se do određene razine mogu uklopiti u opće smjernice ove knjige i čije su teorije prihvaćene u akademskoj zajednici.
Prije nego što nastavimo, treba naglasiti da pisci Nove desnice ne odbacuju u potpunosti liberalne raščlambe totalitarizma, ali ih u znatnoj mjeri reinterpretiraju. Oslanjajući se na znanstvenike kao što su Claude Polin i Aleksandar Zinovjev, prikazat ćemo u kojoj se mjeri Nova desnica veže uz neke starije teorije totalitarizma, a u kojoj ih mjeri odbacuje kao zastarjele i empirijski neutemeljene. A kako bi se prikazala sva složenost „totalitarnog izazova”, u određenoj mjeri pozvat ćemo se i na autore kao što su Michel Maffesoli, Alain Besançon i Louis Dumont. Nova desnica preuzela je razmišljanja ovih autora i uklopila ih u vlastita razmatranja o totalitarizmu, tom snažnom, uznemirujućem i vjerojatno još uvijek neistraženome društvenom fenomenu.
Problem
#Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
Prema mišljenju mnogih autora totalitarizam nije samo još jedan oblik despotizma. Kada bi to bio, onda bi se korijeni totalitarizma mogli tražiti u srednjem vijeku, odnosno moglo bi se reći da totalitarizam uspijeva u mnogim suvremenim autoritarnim državama. Politolozi Zbigniew Brzezinski i Carl Friedrich u svojoj su knjizi Totalitarian Dictatorship and Autocracy primijetili da su znanstvenici u potrazi za korijenima totalitarizma tražili na gotovo svakom mjestu. Tako su za oblikovanje ideja koje su postale sredstvo u arsenalu totalitarizma „okrivljeni” i Marx i Hegel, i Nietzsche i Hobbes, i Kant i Rousseau, i Platon i Aristotel, i Sveti Augustin, i Luther i Calvin.1 Postoje različite teorije totalitarizma, ali se većina stručnjaka u vezi sa značajkama totalitarizma slaže u sljedećem:
- totalitarizam se najčešće pojavljuje u industrijskim zemljama, ili u zemljama koje se brzo razvijaju;
- totalitarizam se obično temelji na doktrini ili ideologiji koja ne trpi suprotstavljanje;
- totalitarizam želi ovladati cjelokupnim stanovništvom i masovnim medijima (radio, televizija) i podvrgnuti ih potpunom nadzoru države i vladajuće partije;
- kako bi proveo nadzor i osigurao pokornost društva, totalitarizam se služi nasiljem i policijskim nadzorom.2
Temeljno istraživanje totalitarnog fenomena pokrenula je Hannah Arendt, koja je početkom 1950-ih napisala sažetu, ali dobro utemeljenu i razumljivu raspravu o totalitarizmu. Nedvojbeno je da njezina teorija još uvijek uživa poštovanje i liberalnih i konzervativnih znanstvenika, uključujući i one koji pripadaju Novoj desnici.
Arendt smatra da su se totalitarni pokreti počeli širiti u Europi kao posljedica raspada starih društvenih struktura s kojim se nakon Prvoga svjetskog rata morala suočiti većina europskih država. Najgori učinci društvene dezintegracije pokrenuli su osjećaje iskorijenjenosti i suvišnosti među masama „koje su zbog onog ili ovog razloga zadobile želju da se politički organiziraju”.3 Kako bi razjasnila psihologiju ovih novih iskorijenjenih masa, Arendt smatra da je novonastalo političko ozračje postalo zrelo za postupno širenje vladavine masa, u sklopu čega su počeli jačati totalitarni pokreti.4 Arendt navodi:
„Istina je da su mase izašle iz fragmenata visoko atomiziranog društva čije su suprotstavljene strukture i popratna usamljenost pojedinca bili držani pod nadzorom isključivo pripadnošću određenoj klasi.”5
Kada su klasne veze i društvene strukture popucale, iskorijenjene mase, koje su tražile društvenu i psihološku sigurnost, postale su sklone ideologijama, odnosno sekularnim religijama koje su davale „znanstvena” i sveobuhvatna rješenja za sve univerzalne i egzistencijalne probleme. Arendt primjećuje da su „totalitarni pokreti, svaki na svoj način, učinili sve što su mogli kako bi se riješili partijskog programa koji je imao točno određeni sadržaj i koji su totalitarni pokreti preuzeli iz prethodnog razdoblja kada još uvijek nisu bili totalitarni”.6 Arendt smatra da se mase često priklanjaju totalitarnim vođama i pokretima jer imaju potrebu za obećanom političkom stabilnošću i društvenom povezanošću, a sve to nepredvidljiva stranačka politika nije bila u stanju osigurati.
Za Arendt je posebno zabrinjavajuće zloslutno povezivanje masa s intelektualnom elitom. Navodeći imena kao što su Ernst Jünger, Louis-Ferdinand Céline, Vilfredo Pareto, Georges Sorel, kao i mnoge druge ugledne antidemokratske mislioce i pisce, Arendt smatra da bez privremenog savezništva takvih učenjaka s masama totalitarni pokreti nikada ne bi ostvarili tako veliki uspjeh.7 U toj „izdaji intelektulaca” Arendt vidi najveći zločin intelektualaca i njihov dobrovoljni bijeg od slobode. Tako se u ime novih ideja, koje su sadržavale ili pseudoznanstveni darvinizam, ili rasizam (Arthur de Gobineau, Georges Vacher de Lapouge), ili znanstveni marksizam, masa mogla identificirati s elitom i zapasti u totalitarni delirij do njegova povijesnog vrhunca. Tako je i Hitler mogao opravdati Auschwitz navodno znanstveno utemeljenom rasnom i intelektualnom arijevskom superiornošću, a na isti način su i boljševici svoje čistke i logore opravdavali znanstvenim marksizmom. Kako zaključuje Arendt, sve ideologije tvrde da su znanstveno utemeljene i oni pojedinci koji to dovode u pitanje suočavaju se s opasnošću da ih se označi neprijateljima čovječanstva. Arendt također tvrdi da „ideologije uvijek smatraju da je jedna ideja dovoljna kako bi se objasnilo sve i zato iskustvo ne može naučiti ničemu novom, jer se sve shvaća u sklopu ustrajne logičke dedukcije”.8 Arendt smatra da sve ideologije sadrže određeni oblik totalitarizma, ali taj totalitarizam postaje u potpunosti djelatan isključivo u ozračju u kojem je uspostavljena vladavina masa. Ona misli da je totalitarizmu ideologija isto ono što je i ribi voda – bez ideologije totalitarizam ne može uspjeti.
Arendt ipak smatra da je totalitarna ideologija dugoročno osuđena na potpunu entropiju. Ona prvo proždire jednu skupinu ljudi u društvu nad kojim vlada, a na kraju proždire samu sebe. U tom smislu, zaključuje Arendt, čak i da su nacionalsocijalisti preživjeli Drugi svjetski rat i ostali na vlasti, oni bi svoju politiku „konačnog rješenja” prenijeli sa Židova na druge društvene skupine, što bi ih konačno odvelo u samouništenje.9 U pesimističnom tonu Arendt je zaključila da su akutni osjećaj društvene otuđenosti, usamljenosti i izolacije prve naznake totalitarnog fenomena, a taj fenomen neće nestati u modernim društvima.10
Treba naglasiti da su taj isti zaključak o vladavini masa prije nje podjednako argumentirano izložili Gustave Le Bon, José Ortega y Gasset, a u određenoj mjeri i Louis Rougier, a upravo su to mislioci koje Nova desnica smatra svojim duhovnim uzorima. U daljnjem dijelu teksta pokušat ćemo prikazati u čemu se Nova desnica slaže s teorijom H. Arendt, kao i u čemu se s njezinom teorijom razilazi.
Još jedan pisac koji je razvio posebnu teoriju o totalitarizmu je Jacob Talmon koji korijene totalitarizma vidi puno dublje u povijesti. Slično kao i Vilfredo Pareto i Gérard Walter, tako i Talmon povezuje moderne totalitarizme s milenarističkim utopijama, vjerskim konceptima i njihovim sekularnim izdancima koji su se pojavili početkom 18. stoljeća. U svojoj knjizi The Origins of Totalitarian Democracy, Talmon je napisao:
„Totalitarna demokracija uopće nije posljedica nedavnog razvitka, niti je treba promatrati izvan zapadne tradicije. Naprotiv, ona ima korijene u idejama koje su se oblikovale još tijekom 18. stoljeća. Totalitarna demokracija izdvojila se kao poseban i prepoznatljiv oblik tijekom Francuske revolucije, i od tada postoji u kontinuitetu.”11
Totalitarizam, a posebice komunistički, je nesretna posljedica demokracije koja se pojavila u razdoblju prosvjetiteljstva. Talmon primjećuje da su se suvremene sekularne religije, koje potiču totalitarizam, pojavile već u učenjima Mablyja i Condorceta, a posebice u Rousseauovoj teoriji opće volje.12 Talmon zapravo prepoznaje prve znakove totalitarizma u razdoblju Francuske revolucije i njezina revolucionarnog terora. Ovo je posebice vidljivo kada su jakobinci poput Saint Justa i Babeufa pokazali „totalitarni i mesijanski duh” koji su naslijedili od Rousseaua.13 Talmon smatra da je Rousseauov vladar-suveren simbol opće volje koja predstavlja prirodan i skladan poredak. On primjećuje da je „Rousseau povezujući to svoje načelo s načelom pučkog suvereniteta i pučkog izražavanja dao poticaj razvitku totalitarne demokracije”.14 Talmon također smatra da „takav koncept suvereniteta nije bio u tolikoj mjeri nadahnut željom da se svim ljudima osigura pravo glasa i sudjelovanje u vlasti, nego puno više uvjerenjem da će pučki suverenitet odvesti u punu društvenu, političku i gospodarsku jednakost”.15
Kasnije će se rasprave o demokraciji, započete tijekom 18. stoljeća, razviti jednim dijelom u smjeru klasičnog liberalizma, dok će drugim dijelom odvesti u smjeru demokratskog ili komunističkog totalitarizma. Talmon primjećuje da su „jakobinske i marksističke koncepcije o utopiji, koja će označiti kraj povijesti, iznimno slične”.16 Obje su zamišljene kao savršeni sklad u kojem nema suprotstavljenih probitaka, iako su i jakobinci i marksisti u cilju ostvarenja toga sklada morali posegnuti za nasiljem. Prema Talmonovu mišljenju, totalitarna demokracija u komunizmu postaje totalitarna protiv svoje volje. U Sovjetskom Savezu takva se totalitarna demokracija nije razvila zato što je odbacila načela prosvjetiteljstva i ljudske sreće, nego upravo zato jer je ta načela željela ostvariti bez iznimke i s previše „nestrpljenja”:
„Totalitarne demokracije rano su se razvile u sklop prisile i centralizacije ne zato jer su odbacile načela liberalnog individualizma iz 18. stoljeća, nego zato jer su ta načela željela provesti do savršenstva. Pri tome je čovjek postao glavna referentna točka kako se ta načela trebaju ostvariti.”17
Treba naglasiti da su se mnogobrojni konzervativni pisci koristili Talmonovom teorijom totalitarizma kada su opisivali političku stvarnost komunističkih sustava. No, kako ćemo vidjeti, Nova desnica krenula je još dublje od Rousseauove opće volje i Francuske revolucije kako bi razotkrila korijene totalitarizma.
Prije nego što prijeđemo na teoriju Nove desnice o totalitarizmu, treba spomenuti Raymonda Arona koji pripada skupini klasičnih liberalnih pisaca i čije se teorije o totalitarizmu koriste u raščlambi krize s kojom se suočavaju suvremena društva. Aron, kao i Carl Friedrich, smatra da je totalitarizam u prvom redu posljedica prenapuhanoga političkog života i činjenice da partija na vlasti ili njezina policija pri tome nameću ideološka ograničenja. Vjerojatno više od bilo kojega drugog pisca, Aron smatra da su precjenjivanje političkog utjecaja i obvezujuća ideologija glavne značajke totalitarizma. Drugim riječima, snažna politička uvjerenja i ideološki fanatizam, potaknuti vladavinom jedne partije, uvijek su začetnici totalitarizma:
„Vidljivo je da su za definiciju totalitarizma monopol vladajuće partije, državni nadzor nad gospodarstvom ili ideološki teror ključni čimbenici. Fenomen totalitarizma potpun je kada su sve ove sastavnice ujedinjene i u potpunosti ostvarene.”18
Slično ovim stajalištima, i Raymond Aron razlikuje nacionalsocijalistički totalitarizam od komunističkoga. Aron smatra da je ovaj prvi istinski perverzan jer je već utjelovljen u svojoj ideologiji. Za razliku od njega, komunistički totalitarizam postaje takvim jer, kao što je već upozorio Talmon, slijedi svoju perfeksionističku i utopijsku crtu. Tako je za Arona totalitarizam u nacionalsocijalizmu „dobrovoljan”, dok to ne vrijedi za komunizam. Aron primjećuje da je sovjetski totalitarizam želio stvoriti raj, a stvorio je pakao. Za razliku od toga, u nacionalsocijalističkom totalitarizmu čovjeku je prikladnije da poželi postati grabežljiva zvijer jer će se tako u potpunosti uklopiti u sustav.19
Prije nego što razmotrimo kako Nova desnica teorijski razmatra problem totalitarizma, treba primijetiti da smo do sada prikazali samo mali dio svega što je o totalitarizmu napisano. Uz to, nitko od spomenutih stručnjaka, za razliku od Nove desnice, nije odgovornost za totalitarizam prebacio na judeokršćansko naslijeđe.
Još je jedan konzervativni autor kojega treba spomenuti kada raspravljamo o totalitarizmu, Karl Popper, čiju je teoriju o tom pitanju prihvatila Nova desnica. Za razliku od spomenutih pisaca, Popper je korijene totalitarizma otkrio u Platonovu utopijskom idealizmu. U svom priznatom djelu The Spell of Plato Popper je napisao da „Platonov politički program uopće nije moralno superioran totalitarizmu, nego je u biti identičan”.20 Popperova razmišljanja o Platonu, koga smatra neprijateljem slobode i prethodnikom totalitarne države, slična su ranijim kritikama Platonove države koje su izrekli Pareto i Sorel koji su u njoj vidjeli utjelovljenje utopijskoga i milenarističkoga političkog ideala.21 Prema Popperu, Platon je bio protivnik bilo kakve društvene promjene u kruto hijerarhiziranom i tisućljetnom entitetu koji bi trebao trajati zauvijek. Društvena stratifikacija u Platonovoj državi bila je i etički i kategorički imperativ za građane koji su u njoj trebali živjeti. Popper u vezi s ovime piše:
„Želim naglasiti kako vjerujem u iskrenost Platonova totalitarizma. Njegov zahtjev za neosporavanom dominacijom jedne klase nad ostalima bio je beskompromisan. No njegov ideal nije bio da više klase maksimalno iskorištavaju radničku klasu, nego da se ostvari stabilnost cjelokupnog društva.”22
Popperova knjiga prvi put je objavljena nedugo nakon Drugoga svjetskog rata i opis Platonove države u toj knjizi na zanimljiv način je nalikovao ustroju i političkoj strukturi nacionalsocijalističke Njemačke. Nedvojbeno je većina spomenutih pisaca osobno proživjela traumu nacizma i zato ne iznenađuje da su njihove teorije kritičnije prema nacionalsocijalističkom totalitarizmu nego prema komunističkom totalitarizmu. Bez obzira na to, autori kao što su Popper, Arendt i Talmon, kao i drugi, zaslužni su jer su bili svjesni da postoje različiti oblici totalitarizma. Uz to, oni su bili svjesni da je pogrešno tvrditi kako totalitarnim sustavima pripadaju Francov režim u Španjolskoj, Perónov u Argentini, Mussolinijev u Italiji i Salazarov u Portugalu.
Nova desnica o totalitarizmu
Nova desnica ne odbacuje u potpunosti navedene teorije o totalitarizmu, ali ih u znatnoj mjeri mijenja, dodaje im vlastita razmatranja, kao i razmatranja nekih drugih konzervativnih autora. Engleski pisac Michael Walker, povezan s Novom desnicom, smatra da liberalne interpretacije totalitarizma treba uzeti s oprezom. Iako se Walker slaže s tvrdnjama da su fašistički i komunistički totalitarizam krajnji i netrpeljivi, to ipak ne znači da je liberalizam uvijek imun na vlastiti samonikli totalitarizam. Walker primjećuje i da su liberalni teoretičari totalitarizma imali povijesnu prednost u osmišljavanju „objektivne” definicije totalitarizma jer su liberalne države ostvarile pobjedu nad nacionalsocijalizmom. Sovjetski Savez, ideološki protivnik liberalnih demokracija, ali i njihov ratni saveznik u sukobu s nacizmom, imao je, kao i liberalne države pobjednice nakon Drugoga svjetskog rata, podjednako kritično i neprijateljsko stajalište prema nacističkom totalitarizmu. U vezi s ovime Walker zaključuje:
„Potpuni poraz nacionalsocijalizma ostavio je liberalizam kao jedinu koherentnu političku ideologiju na svijetu koja je suprotstavljena marksizmu. Tradicionalno je liberalizam uvijek bio suprotstavljen službenim religijama… Za mnogobrojne liberalne mislioce „totalitaran” i „religijski” su u političkom kontekstu gotovo identični pojmovi… Za liberale je najomraženija „religija” nacionalsocijalizam, a ne komunizam. I to zato jer komunizam barem načelno tvrdi da se bori za emancipaciju pojedinca, dok nacionalsocijalizam smatra nemogućim da se pojedinac ikada emancipira od svoje rasne pripadnosti. Iz ovih činjenica izvire liberalna obrana komunističkih „namjera” i osuda komunističkih „metoda”, dok su nacionalsocijalizam i fašizam osuđeni bez ikakve rasprave.”23
Za Michaela Walkera i pisce Nove desnice totalitarizam se ne može suditi isključivo prema metodama koje primjenjuje, bile one policijski teror, koncentracijski logori ili plinske komore. Metode same po sebi ne mogu objasniti dublje razloge koji su izazvali totalitarno zastranjenje. Puno je važnije vidjeti želi li neki sustav obuhvatiti cjelokupno čovjekovo postojanje i zadobiti pravo odlučivanja o tome što je „istina”. Upravo su to, prema Walkerovu mišljenju, značajke ne samo nacionalsocijalizma i komunizma, nego i suvremenih liberalnih društava:
„Drugim riječima, postoji totalitarni liberalizam. Netko će pomisliti da je taj pojam nesuvisao, ali to samo potvrđuje koliko smo indoktrinirani da pojam „liberalizam” uopće i ne smijemo povezati s bilo kakvim oblikom totalitarizma. Mjerila koja su postavljena da bismo prosudili je li nešto totalitarno (ekstremne ideje, sabirni logori, tajna policija, kult muškosti i obožavanje države), naizgled slučajno, postavljena su tako da na profinjeni način onemogućavaju razmatranje mogu li se i liberalne metode koristiti za ostvarenje moći.24
Drugim riječima, Walker i drugi teoretičari Nove desnice smatraju, što smo vidjeli i u prethodnom poglavlju, da liberalizam postaje totalitaran onog trenutka kada svaku sastavnicu ljudskog života podredi jednom području društvene djelatnosti, odnosno gospodarstvu. Ovo stajalište naglasio je i François-Bernard Huyghe u svojoj knjizi La soft-idéologie, navodeći kako se liberalizam zaista može pohvaliti da mu nije potrebno političko nasilje niti ideološki fanatizam. No, istovremeno je liberalizam uveo vlastitu „religiju” odnosno fetišizam potrošnih dobara i „meku ideologiju” konzumerizma, koje su začinjene nemilosrdnim gospodarskim darvinizmom.25 Činjenica da liberalni totalitarizam nije prisiljen posezati za nasiljem kako bi ostvario svoje totalitarne ambicije već je objašnjena u prethodnim poglavljima i ne trebamo je ponovno objašnjavati. Kako primjećuje Nova desnica, u liberalnom totalitarizmu pokoravanje društvenim mjerilima osigurano je uz pomoć „mekog uvjetovanja”, dobrovoljne apolitičnosti i prikrivenih, ali vrlo moćnih načina uvjeravanja. Uostalom, sve su to već ranije u svojim romanima predvidjeli pisci kao što su George Orwell i Aldous Huxley.
Za daljnju raspravu o totalitarizmu važan je i konzervativni francuski filozof Claude Polin. Polin zamjera liberalnim stručnjacima koji izvore totalitarizma često traže u tradicionalnim holističkim i organskim europskim društvima. To su društva u kojima su pučka vjerovanja, povezanost s mitovima i običajima puno snažniji nego u liberalnim anglosaksonskim zemljama.26 Ova Polinova razmišljanja dodatno je razradio francuski znanstvenik Louis Dumont koji je u eseju „The Totalitarian Disease” napisao da tradicije kolektivizma i holizma, prisutne u kontinentalnoj Europi, nisu čimbenici koji neizbježno vode u totalitarizam. Naprotiv, organske i holističke vrijednosti u biti su suprotstavljene totalitarizmu.27 Prema Dumontovu mišljenju, do totalitarizma dolazi u trenutku kada su holističke strukture uništene i kada neobuzdani egalitarizam i individualizam, proistekli iz liberalizma, više ne mogu biti ograničeni:
„Već sam napisao da je totalitarizam bolest modernog društva koja proizlazi iz pokušaja da se u društvu u kojem je individualizam, kao duboko ukorijenjena i prevladavajuća vrijednost, podredi društvo kao cjelina. Također sam napisao da su takvi pokušaju nasilni zato jer počivaju na proturječju koje se sastoji u tome da su predvodnici totalitarnih težnji i sami razapeti između individualizma i društva kao cjeline.”28
Razmišljanja Polina i Dumonta u vezi s učincima totalitarizma nisu drukčija od stajališta H. Arendt. S druge strane, njihove teorije odgovornosti za uspon totalitarizma daju prevlast razornom individualizmu nad gospodarskim čimbenicima te kao takvi pridonose osjećaju suvišnosti i usamljenosti. U vezi s izvorima individualističkih i gospodarskih čimbenika u modernim društvima, njih Dumont, slično kao i Sombart, Spann i Rougier, vidi u judeokršćanstvu, kao i protestantizmu, koji je i sam potekao iz kršćanstva.29 Ovakvo objašnjenje totalitarizma preuzima i Nova desnica.
Vezano uz razmišljanja Louisa Dumonta, i Alain de Benoist ne otkriva uzroke totalitarizma u pogreškama političkog života, tradicionalnome makijavelističkom ocjenjivanju politike kao borbe za moć ili u ideološkom sektaštvu. Nasuprot tome, on najranije korijene totalitarizma vidi u Bibliji i židovskoj vjerskoj ostavštini. Za de Benoista je biblijski monoteizam totalitarna vjera koja isključuje sve druge „istine” i sve druge sustave vrijednosti. Prema njegovu mišljenju, iz toga proizlazi da latentnu sklonost totalitarizmu posjeduju sve zemlje povezane s biblijskim monoteizmom:
„Svaka egalitarna i univerzalistička ideologija po definiciji je totalitarna jer pokušava svesti cjelokupnu društvenu i duhovnu stvarnost na jedan model. Monoteizam implicira ideju postojanja samo jedne istine, jednog boga i jedne vrste čovjeka koji tom bogu može udovoljiti. Biblija govori samo o jednom Bogu koji je ‘ljubomorni Bog’. Isus kaže: ‘Oni koji nisu sa mnom, ti su protiv mene.’ Iz ovoga proizlazi da biti nasuprot Bogu znači biti zao. A u borbi protiv zla, sva su sredstva dopuštena – od genocida, preko mučenja, do inkvizicije. Upravo se s judeokršćanstvom u povijesti prvi put pojavio totalitarizam, i to u trenutku kada je Jahve kao svoju glavnu zadaću odredio uništavanje nevjernika, poručivši svome narodu: ‘Uništit ćete sve one koje vam Bog, gospodin vaš, pošalje’.”30
Iz ovih razmišljanja, kao i iz prethodnih poglavlja, mogli bismo zaključiti da je za Novu desnicu sekularizacija judeokršćanstva dovela do egalitarizma, ekonomizma i individualizma koji su se zatim spojili u „meki” liberalni totalitarizam, a koji se prometnuo u komunistički totalitarizam. Konačno, komunistički totalitarizam je, kao obrambenu reakciju, izazvao i uspon nacističkog totalitarizma. Ovu teoriju o nacističkom totalitarizmu kao „obrani” od komunizma razvio je i njemački povjesničar Ernst Nolte.31
Na temelju teorija koje su oblikovali Claude Polin i Aleksandar Zinovjev, autori Nove desnice smatraju da se totalitarizam iskazuje i u komunizmu i u liberalnim državama. Njihovi glavni argumenti za ovu tvrdnju su sljedeći:
- totalitarizam je neizbježni rezultat suvremene društvene i političke atomizacije koja je popraćena individualizacijom i racionalizacijom gospodarske proizvodnje, čija je posljedica otuđenost i uzajamno društveno neprijateljstvo;
- totalitarizam nije despotizam manjine, nego despotizam svih protiv svih (terreur totale de tous sur tous à tous les instants). Ovaj oblik tiranije razvio se u komunističkim državama, ali se već ustalio i u liberalnim društvima;
- totalitarni sustavi ne uspostavljaju se od vrha društva prema dnu, nego, naprotiv, iz temelja društva prema njegovu vrhu. Riječ je o teroru golemog broja komunističkih kolektiva ili, u slučaju demokratskih liberalnih društava, o sustavu nadzora i ravnoteže uz pomoć kojeg svatko nadzire svakoga;
- totalitarni sustav ne predstavlja vrhunac svemoćne države, nego početak jednoga golemoga bezličnog društva. Konačno, totalitarni sustav u potpunosti je djelatan samo onda kada stvarno nasilje zamijeni sterilnom i hladnom totalitarnom ideologijom, kao što su konzumerizam i kult novca, i onda kada više, za razliku od liberalnih i socijalističkih demokracija, nema političkih ciljeva koje treba ostvariti.
Kako navodi de Benoist, „tvrdi” totalitarizam postoji u istočnoj Europi, dok se „meki” totalitarizam razvija na liberalnom zapadu.32 Budući da smo već govorili o „mekom liberalnom totalitarizmom”, sada ćemo se usredotočiti na način na koji se „meki totalitarizam” promeće u komunistički totalitarizam.
Od liberalnog do komunističkog totalitarizma
Da bismo prikazali kako Nova desnica razmatra prijelaz iz liberalnog u komunistički totalitarizam, ponovno se moramo usredotočiti na Claudea Polina i njegova dva glavna djela – L’esprit totalitaire i Le totalitarisme. Polina se ne može nasumce svrstati među pisce Nove desnice. Ipak, iako Polin sebe smatra „klasičnim liberalom”, u starom stilu Tocquevilleova liberalizma, Nova desnica najčešće se poziva upravo na Polina i na ruskog pisca Aleksandra Zinovjeva.
Polin izdvaja ekonomizam, egalitarizam i univerzalizam kao tri glavne sastavnice totalitarizma. Kao što smo već naveli, Spann, Sombart, a u određenoj mjeri i Schumpeter, ove tri sastavnice smatraju ključnima za mogući slom liberalizma. Claude Polin drži da liberale, s njihovom „čistom savješću”, suparništvo sa socijalistima prisiljava da političku moć i gospodarski napredak dijele sa sve većim brojem ljudi. To je u biti model „države blagostanja” (welfare state). U sustavu koji se uglavnom temelji na gospodarskoj razmjeni i na sve većoj težnji za lagodnim životom, pojam slobode postupno ustupa mjesto neograničenom egoizmu i samoljublju. U tom smislu svaki pojedinac u liberalnom društvu postupno počinje vjerovati da njegova sloboda „više ne znači da pojedinac mora pokoriti samoga sebe, nego da mora pokoriti cijeli svijet”.33 Polin smatra da čovjek suvremenog liberalizma postaje žrtva vlastite „želje da želi i želje za željama”. Tako on dolazi u položaj da neprestano želi sve veći broj materijalnih dobara, a istovremeno sve više okrivljava druge ako tu želju ne može ostvariti.34 Kao što smo već primijetili, težnja za blagostanjem i pretjerani individualizam u konačnici mogu potaknuti mase iskorijenjenih ljudi da se osjećaju sve više otuđenima od izvornih društvenih obveza, a to ih potiče da slobodu počnu promatrati kao nešto što je povezano s gospodarskim i financijskim uspjehom. Prema Polinovu mišljenju, moderni liberalni politički život nalikuje na Sizifov posao. Takav moderni Sizif više ne gura bezvrijednu stijenu, nego si je nametnuo breme guranja zlatnoga grumena do vrhunca suvremenog društva, kako bi stvorio privid savršene pravde i ravnopravnih mogućnosti za uspjeh za sve pojedince. Budući da je u konačnici nemoguće ostvariti da svi budu podjednako bogati, onda je jedini izlaz koji preostaje društvo u kojem će svi biti jednaki u siromaštvu, odnosno jednaki u moći kojom raspolažu. Takav oblik totalitarizma moguć je zato što u demokraciji ne postoji jedna partija ili ideologija koja nadzire mase, nego svi međusobno nadziru jedni druge. U vezi s ovime Polin piše:
„Ovo je logika liberalne moći: prvo sam htio da ta moć bude ograničena, ali ona sada ulazi u svaku poru moga života. Ona prodire lako zato jer i želim da ta moć bude neograničena. Kako bih se zaštitio od ljudi u koje nemam povjerenja, logika zahtijeva da ta moć bude potpuna. To više nije tiranija onih koji zastupaju narod, odnosno kojima je pučki suverenitet dao većinu, nego je riječ o tiraniji svih protiv svih i u svakom trenutku.”35
Polin također smatra da se naznake totalitarnog sustava najbolje primjećuju ako taj sustav preuzima neku univerzalističku krilaticu. Potraga za „idealnim čovjekom” možda objašnjava zašto istinski totalitarni sustavi moraju neprestano ići dalje u globalnom širenju svoje univerzalne vizije svijeta. U toj potrazi za paradigmatskim idealnim čovjekom, „savršenim proleterom” ili „dobrodušnim divljakom” (bon sauvage), Polin vidi znak društva koje samo po sebi nikada neće biti savršeno:
„Savršen čovjek nikada neće biti netko koga poznajemo iz susjedstva, on jednostavno mora biti neko udaljeno, neodređeno i uopćeno biće. Konkretan primjer takve osobe ne postoji i nikome nije poznato da je ijedna stvar na ovome našem planetu ostvarena isključivo vrlinom. Takav savršen čovjek predstavljen je u asimptotičnoj ideji ljudskosti koja se smatra budućnošću.”36
Stoga se, kako navodi Polin, univerzalna ljudska prava i opća filantropija smatraju kategoričkim imperativima. Ako bi netko ta načela propitivao, moglo bi ga se smatrati otpadnikom od čovječanstva, pa bi ga se moglo i svrstati izvan čovječanstva (u vezi s ovime vidjeti što je o tome govorio Carl Schmitt). Polin primjećuje da je ideal suvremenog čovjeka veličanje čovječanstva, ali takav ideal ujedno omogućuje da se čovječanstvo uništava jer kada se borimo za čovječanstvo onda možemo uništiti svakoga koga smatramo neprijateljem čovječanstva.37
Slično kao i Dumont, tako i Polin smatra da je u racionaliziranom i atomiziranom društvu, u kojem je individualizam vrhunska vrijednost, apstraktna konceptualizacija univerzalne humanosti puno naglašenija nego u usko povezanim društvima u kojima se društveno moraliziranje ne može nametnuti nekom narodu ili plemenu. Polin krivnju za dezintegraciju starih holističkih struktura prebacuje na gospodarsku racionalizaciju rada u suvremenim društvima čiji anonimni građani smatraju da je puno lakše pozivati se na ideal dalekog i nedostupnog „savršenog čovjeka”. Takav jednoobrazan čovjek prije svega je čovjek kvantitete. On se razlikuje od svojih susjeda po kvantiteti gospodarskih dobara kojima raspolaže, on je čovjek koji je podvrgnut statistici i čovjek koji spontano reagira u skladu sa statistikom.38
Stoga „protototalitarno” društvo nikada neće naći mir dok svoju viziju ne počne nametati drugima. Upravo je to prvi znak težnje za totalitarizmom, a kada se o ovome raspravlja prva je misao američka „globalna demokracija”. Raspravljajući o ovome, Polin razlikuje nacistički i komunistički totalitarizam pa navodi da su „totalitarizmi u biti internacionalni, a nacionalistički mogu biti tek spletom okolnosti”.39 Kao što smo već naveli, s ovom se tezom slaže i Nova desnica, kao i neki konzervativni povjesničari.
Druga značajka totalitarizma koju primjećuju Claude Polin i autori Nove desnice je ljubav koju totalitarizam ima prema modernosti, uz istovremenu mržnju prema prošlosti. Totalitarizam povijest općenito smatra simbolom „mračnih vremena”, koja su onemogućavala provedbu budućih revolucionarnih ostvarenja. Ovu tvrdnju dodatno je argumentirao neokonzervativac Alain Besançon, inače bivši učenik Raymonda Arona, čija su viđenja komunističkog totalitarizma često bila istovjetna onima Nove desnice. Besançon je u svojoj knjizi La falsification du bien opisao pseudostvarnost u sovjetskom društvu:
„Čovjek koji nema sjećanje je poput gline koja se u bilo kojem trenutku može oblikovati po volji. Takav se čovjek ne može osvrnuti iza sebe, ne može osjećati kontinuitet sa samim sobom, niti može sačuvati svoj identitet.”40
Slično razmišlja i Michel Maffesoli, koji smatra da totalitarni sustavi, prije nego što dožive potpunu provedbu, pravocrtno ocjenjuju prošlost, na koju se ne gleda kao na slijed ljudskog postojanja. Maffesoli je u svojoj knjizi La violence totalitaire napisao:
„Ulazimo u razdoblje vladavine konačnosti koja odgovara političkoj eshatologiji. Ovo je posljedica kršćanstva koje se u profanom obliku očituje u liberalizmu ili marksizmu.”41
Kada se totalitarizam pojavi, piše Maffesoli, njega se može razumjeti ili kao logičku posljedicu liberalne odiseje koja završava u komunizmu ili, kao što smatra i njemački povjesničar Nolte, nasilnu i uspaničenu reakciju na komunizam, a primjer za to je njemački nacionalsocijalizam. Drugim riječima, totalitarizam se očituje ili u obliku fanatičnog nacionalizma, ili kao komunistički egalitarizam. I jedan i drugi oblik totalitarizma kao metu napada postavit će liberalizam. Komunistički totalitarizam napadat će liberalizam zato jer nije ostvario punu jednakost, dok će ga nacistički totalitarizam napadati jer je uništio tradicionalne društvene poveznice i stvorio društvene slabosti koje se mogu razriješiti jednom snažnom integrativnom snagom. Maffesoli piše:
„Prema našem mišljenju totalitarizam je logični odgovor na proces atomizacije, odnosno gubitka organske solidarnosti. Riječ je o paničnom odgovoru jednoga gospodarskog ustroja na individualizam koji je takvom ustroju bio prijeko potreban na početku, ali koji je u sebi također nosio elemente anarhije i raspada koji se više ne mogu nadzirati.”42
Za navedene autore industrijska revolucija i tehnološki napredak bili su ključni za ubrzani uspon totalitarizma. Tehnologija koja se smatra „neutralnom” i „apolitičnom” (o tome također vidjeti razmišljanja Carla Schmitta) u totalitarizmu postaje predmet gotovo religijskog obožavanja i smatra se sredstvom koje će riješiti sve društvene suprotstavljenosti. Maffesoli ovo dodatno objašnjava kada kaže da u takvome totalitarnom društvu „sve iracionalne i nelogične sastavnice stajališta, razmišljanja i ponašanja moraju biti uklonjene jer se smatraju primitivnima i bezvrijednima za tako razvijeno društvo”.43 U stvarnosti to znači da industrijalizacija i tehnologija postaju temelji totalitarnih struktura. Ova stajališta slična su spomenutim stajalištima de Benoista i Spanna jer i oni smatraju da liberalizam širi ideologiju u kojoj je sve tehnički uvjetovano, a upravo time liberalizam čini komunizam prihvatljivim. Takva ideologija dugoročno čini ljude nesvjesnima slobode i na taj način ih priprema da prihvate komunistički totalitarizam jer ljudi nezadrživo teže jednakosti i sigurnosti.44
Možemo zaključiti da unatoč razlikama među svim autorima koje smo spomenuli niti jedan od njih ne tvrdi da suvremene liberalne sustave treba oboriti nasilnim putem, primjerice pučkom socijalističkom revolucijom ili možebitnom agresijom koju bi komunističke države izvele na liberalne države. No, svi spomenuti autori slažu se da je ideologija utemeljena na prvenstvu tehnologije zajednička i komunističkim i liberalnim sustavima. Takva ideologija sve više sužava raskol između naizgled različitih gospodarskih vizija budućnosti koje imaju liberalizam i komunizam, pa se može reći da između komunizma i liberalizma postoji svojevrsna ideološka osmoza. Vođe liberalnih i komunističkih sustava usredotočeni su na optimalnu uporabu tehnologije s ciljem ostvarenja što veće gospodarske produktivnosti. Tako je, prema Maffesoliju, jedina preostala razlika između Istoka i Zapada boja zvijezde na njihovim zastavama.45 Ova tvrdnja na iznenađujući način podsjeća na jednu prijašnju tvrdnju koju je iznio Martin Heidegger:
„S metafizičkog stajališta i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države pripadaju istom fenomenu. Obje ove države odlikuje očajnička utrka za razuzdanim tehnološkim napretkom i za iskorjenjivanjem običnog čovjeka (Normal-Mensch).”46
Kako nadalje primjećuje Maffesoli, povijesna je ironija da je „pojedinac, čije je blagostanje nekada bilo opravdanje za razaranje zajednice, sada i sam postao negacija samoga sebe u sustavu koji ga guši i s kojim se više ne može nositi”.47 Egalitarni naglasak na individualizam praćen je nezadrživim uvjerenjem u tehnološki napredak. To uvjerenje dobilo je značajke nove religije, ali istovremeno to uvjerenje stvara visoku razinu nestabilnosti u ljudskim odnosima i stvara zahtjeve kojima jednostavno nije moguće udovoljiti. Takav sustav, utemeljen na zamislima koje se smatraju najboljima i konačnima u razvitku čovječanstva, ne trpi nikakva drukčija mišljenja.
Čini se da je takav usavršeni totalitarizam, a možda bismo ga mogli nazvati i svojevrsnom apsolutnom demokracijom, uspostavljen u komunističkim državama. Aleksandar Zinovjev smatra da je, za razliku od nacizma, komunizam uistinu popularan poredak, režim potpunoga društvenog suglasja. On se ne uspostavlja od vrha prema dnu, nego proizlazi iz egalitarnih i popularnih zahtjeva većine stanovništva. Za Zinovjeva su suvremena komunistička društva paradoksalna jer u njima više nitko ne vjeruje u komunističke krilatice, pa ni čelnici komunističkih partija, ali se ipak svi ponašaju kao da je komunizam konačna istina. Ovo komunističkim sustavima daje do sada neviđenu razinu društvene i političke stabilnosti. Budući da su Zinovjevljeve teorije o tome da u komunističkim društvima u komunizam zapravo nitko ne vjeruje, kao i njegov opis komunističke „pseudorealnosti”, postali prihvaćeni među europskim konzervativcima, a posebno među autorima Nove desnice, sada ćemo se njima opširnije pozabaviti.
-
Carl Friedrich, Zbigniew Brzezinski, Totalitarian Dictatorship and Autocracy, Praeger Publishers, New York 1956., 1962., str. 80. @Brzezinski1956 ↩
-
Isto, str. 9.–10. ↩
-
Hannah Arendt, The Origins of Totalitarianism, Meridian Books, New York 1958., str. 311. @Arendt1958 ↩
-
Isto, str. 305.–316. ↩
-
Isto, str. 317. ↩
-
Isto, str. 324. ↩
-
Isto, str. 327.–340. ↩
-
Isto, str. 470. ↩
-
Isto, str. 392.–419. ↩
-
Isto, str. 478. ↩
-
Jacob L. Talmon, The Origins of Totalitarian Democracy, Frederick A. Praeger Publishers, New York 1960., str. 249. @Talmon1960 ↩
-
Isto, str. 8. i na drugim mjestima. ↩
-
Isto, str. 39. ↩
-
Isto, str. 43. ↩
-
Isto, str. 250.–251. ↩
-
Isto, str. 252. ↩
-
Isto, str. 249. ↩
-
Raymond Aron, Democracy and Totalitarianism, Frederick A. Praeger Publishers, New York 1969., str. 194. @Aron1969 ↩
-
Isto, str. 204. ↩
-
Karl Popper, The Spell of Plato, Routledge and Kegan Paul Ltd., London 1945., 1952., str. 87. @Popper1945 ↩
-
Vidjeti: G. Sorel, Le procès de Socrate; examen critique des thèses socratiques, P. Alcan, Pariz 1889. @Sorel1889 ↩
-
Karl Popper, n. dj., str. 108. @Popper1945 ↩
-
Michael Walker, „Against All Totalitarianisms”, The Scorpion, br. 10, 1986., str. 4. @Walker1986s1 ↩
-
Isto, str. 5. ↩
-
François-Bernard Huyghe, La soft-idéologie, Laffont, Pariz 1987. @Huyghe1987 ↩
-
Claude Polin, „La totalité totalitaire et la totalité organique”, Le totalitarisme, Presses Universitaires Françaises, Pariz 1982., str. 11.–12. @Polin1982 ↩
-
Louis Dumont, „The Totalitarian Disease”, Essays on Individualism, The University of Chicago Press, Chicago 1986., str. 158. @Dumont1986 ↩
-
Isto. ↩
-
Louis Dumont, From Mandeville to Marx: The Genesis and Triumph of Economic Ideology. @Dumont1977 ↩
-
Alain de Benoist, „L’Eglise, L’Europe, le Sacré”, Pour une renaissance culturelle, str. 204. @Benoist1979c ↩
-
Ernst Nolte u intervjuu „Hitler war auch ein europäisches Phänomen”, Die Welt, 21. 9. 1987. @Nolte1987 Za stajalište koje je naklonjeno Nolteovoj teoriji totalitarizma vidjeti: Anne-Marie Roviello, „Relativiser pour minimiser?”, Esprit, listopad 1987., str. 56.–69. @Roviello1987 Na stranici 58. svoga članka Roviello navodi Noltea, postavljajući retoričko pitanje: „Nisu li sovjetski gulazi postojali prije Auschwitza? Nije li likvidacija klasnih neprijatelja koju su provodili boljševici bila logična i činjenična prethodnica likvidacijama ‘nižih rasa’ koje su provodili nacisti?” ↩
-
Alain de Benoist, „L’ennemi prinicipal”. @Benoist1982e ↩
-
Claude Polin, Le libéralisme: espoir ou péril?, Table ronde, Pariz 1984., str. 211. @Polin1984 ↩
-
Isto, str. 213. ↩
-
Isto, str. 308.–309. ↩
-
Claude Polin, L’esprit totalitaire, éd. Sirey, Pariz 1977., str. 131. @Polin1977 Polin je profesor na Sveučilištu Sorbonne i bivši učenik Raymonda Arona. Polinova stajališta slična su onima Nove desnice, odnosno i on smatra da materijalizam, individualizam i ekonomizam potiču egoizam koji dovodi do rata „svih protiv svih”. ↩
-
Claude Polin, n. dj., 132. @Polin1977 ↩
-
Isto, 111. ↩
-
Isto, 113. ↩
-
Alain Besançon, La falsification du Bien, Commentaire/Julliard, Pariz 1985., str. 183. @Besancon1985 ↩
-
Michel Maffesoli, La violence totalitaire, PUF, Pariz 1979., str. 228.–229. @Maffesoli1979 ↩
-
Isto, str. 231. ↩
-
Isto, str. 260. ↩
-
Alain de Benoist, „L’ennemi prinicipal”, Eléments, travanj-svibanj 1982. @Benoist1982e ↩
-
Michel Maffesoli, n. dj., str. 267. @Maffesoli1979 ↩
-
Martin Heidegger, Einführung in die Metaphysik, Klostermann, Frankfurt 1983., str. 41. @Heidegger1983 ↩
-
Michel Maffesoli, n. dj., str. 285. @Maffesoli1979 ↩