Zaključak
U ovoj smo knjizi prikazali neke značajke Europske Nove desnice, njezin postanak, utjecaj i raspravu koju je pokrenula u krugu europske ljevičarske i desničarske inteligencije. Vidljivo je da postoje velike sličnosti između pisaca Nove desnice i nekih ranijih mislilaca poput Nietzschea, Spenglera i Schmitta. Naš je zaključak da je Nova desnica pridonijela obnovi dijela konzervativnoga intelektualnog naslijeđa, a također je načela ljevičarsku kulturnu hegemoniju u Europi.
S jedne strane, nedvojbeno je da će ideološke postavke Nove desnice i dalje ostati predmet proturječja, a s druge, mogle bi potaknuti raskol u taboru europskih konzervativaca. Razmišljanja i teorije Nove desnice o poganstvu najvjerojatnije će od nje udaljiti mnoge blagonaklone konzervativce koji su čvrsto uvjereni da kršćanstvo čini najsnažniju branu komunizmu i rastućim anomalijama liberalnih društava. Nova desnica može se pohvaliti iznimnom erudicijom svojih članova i simpatizera, ali njihove beskompromisne ocjene o odgovornosti judeokršćanskog naslijeđa za uspon modernih totalitarizama teško mogu u širim konzervativnim krugovima stvoriti potporu njezinim zamislima. Naprotiv, takva stajališta Nove desnice nastavit će iritirati i ljevičarske i desničarske intelektualce. Uz to, Nova desnica bi tek trebala pokazati kako će se suprotstaviti kritičarima koji tvrde da napuštanje kršćanstva i mogući povratak poganstvu mogu imati nepredvidive političke posljedice, kao što je i pokazala nedavna europska povijest. Ako se i prihvati teza da su monoteističke religije tijekom povijesti bile tradicionalno represivne, mora se primijetiti kako je i poganstvo imalo svoj udio u nasilju. Dovoljno je pročitati neka klasična djela kako bi se dobile spoznaje o razmjerima poganskog nasilja u antičkom razdoblju. Mora se priznati da Nova desnica do sada nije dublje razmotrila razinu vjerske i političke nesnošljivosti koja je postojala u antičkoj Grčkoj, razornih ratova i progona do kojih je dolazilo u Rimskom Carstvu, kao ni društvene i političke posljedice „poganstva” u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj.
Također, treba naglasiti da su u pravu oni koji tvrde da kršćanstvo svoj uspjeh temelji na vrednotama poniznosti i suosjećanja. Poganstvo sa svojim složenim težnjama da se prevlada samoga sebe, kao i svojim elitizmom, ove vrijednosti nikada nije moglo razviti u onoj mjeri u kojoj je to učinilo kršćanstvo. Unatoč osobnim protukršćanskim osjećajima, Louis Rougier je priznao da je kršćanski poziv na ljubav među bližnjima i univerzalno bratstvo potlačenih i obespravljenih u cijelom svijetu razvio određenu razinu samopouzdanja i samopoštovanja, s čime se ne može mjeriti niti jedna druga vjera.
Iako možemo prihvatiti mišljenje Nove desnice da su kršćanske i marksističke „antropologije” otvorile vrata vjerskom i društvenom isključivanju, ne može se zaobići pitanje podrazumijeva li i poganstvo isključivost. Nisu li Nietzscheova glorifikacija „poganske” volje za moći, Paretov politički relativizam i Schmittov politički realizam, a sve su to ideje bliske Novoj desnici, bile interpretirane kao opravdanje za društvenu i rasnu isključivost? Primjeri takvih oblika isključivosti još uvijek su svježi u zajedničkome europskom sjećanju i ovdje ih ne treba nabrajati. Prema svemu što znamo, nije pretjerano ustvrditi da se razlozi koji kršćanstvo i marksizam još uvijek čine privlačnim nalaze u sposobnosti ovih milenarističkih uvjerenja da osiguraju nadu, kao i obećanje sekularnog ili duhovnog spasenja. Činjenica da se to spasenje često pretvorilo u očitu noćnu moru, kako s puno prava navodi Nova desnica, ne mijenja ništa u povijesnoj privlačnosti takvih rješenja. Nasuprot tome, poganstvo se, barem prema onome kako na njega gleda de Benoist, odlikuje složenim zahtjevima za čovjekovom izvrsnošću, tragičnim shvaćanjem života i trajnom težnjom k beskrajnom prometejskom duhu. Ovakvim značajkama teško će stvoriti naklonost suvremenih masa koje traže duhovnu nadu ili, jednostavno, bolji život. Vjerojatno je ovo razlog zašto i kršćanstvo i marksizam mogu još uvijek postići znatan utjecaj, bez obzira na neuspjehe koje su imali tijekom povijesti.
Unatoč određenim pogreškama, mora se priznati da je Europska Nova desnica otvorila hvalevrijedan put u istraživanju uzroka suvremene krize. Nova desnica je oživjela učenja mnogobrojnih konzervativnih autora, a u svoj svjetonazor uključila je mnoge kritičke ideje o liberalizmu i komunizmu. Na temelju svega ovoga danas vjerojatno možemo bolje ocjenjivati probleme koji su se javljali tijekom burnog 20. stoljeća. Zahvaljujući Zinovjevu, Polinu i Rougieru, naše slabašno razumijevanje totalitarizma danas je dublje i utemeljenije. Tako nam je Polin pokazao da su liberalna društva daleko od savršenih, pa bi se svaki kritički konzervativni promatrač trebao zapitati kakve su demokracije današnja liberalna društva, kada se uzme u obzir da u tim društvima sve manje glasača izlazi na izbore? Je li opadajuće zanimanje za politiku vjesnik društvene apatije, udaljavanja od razuma ili bijega od slobode, a sve to može biti uvod u do sada najstrašniji oblik totalitarizma? Očito je da na ova i slična pitanja i dalje nemaju odgovor, a upravo su to pitanja kojima će se baviti politička misao u sljedećim godinama. Zasluga je Nove desnice da je o tim pitanjima otvorila raspravu iz drukčije sociološke perspektive, upozorivši nas da se totalitarizam ne pojavljuje isključivo pod kukastim križem ili srpom i čekićem. Nova desnica također nas upozorava da potpuni odmak od „politike” i podređivanje cjelokupnog života kultu novca i „mekoj” ideologiji konzumerizma može odvesti u najgori oblik totalitarizma. Bez obzira na to koliko netko može imati sklonosti liberalizmu i komunizmu, suvremena liberalna i komunistička društva daleko su od ideala koji žele ostvariti i zasluga je Nove desnice što nam je skrenula pozornost na nedostatke tih društava.
Nema dvojbe da će neke ideje koje su razmatrane u ovoj knjizi mnogobrojne suvremene liberalne i socijalističke mislioce ponovno podsjetiti na fašizam. Te ideje neće u širim akademskim krugovima biti prihvaćene, barem se to neće dogoditi u bliskoj budućnosti. Uz to, prije nego što teorije Nove desnice zaista budu u mogućnosti ostaviti trag u širim slojevima stanovništva ili akademske zajednice, treba vidjeti kako će se nekolicina pisaca Nove desnice i drugih konzervativnih mislilaca nositi s ideološkim kontroverzijama koje su okružile njihova imena i zamisli.