Uvod
Na ideološkoj bojišnici sedamdesete godine 20. stoljeća slavljene su kao doba konzervativne revolucije. U Americi i Europi određeni broj intelektualaca počeo je upozoravati ne samo na zlo komunizma, nego i na opasnost od egalitarizma, prevlasti države i „pobune masa”, kao i na rastuću društvenu jednoobraznost liberalnih društava. Mnogobrojni konzervativni autori krenuli su tako daleko da su se i javno odrekli suvremenih liberalnih društava, zbog njihova navodnog skretanja prema „mekom” totalitarizmu. Ideje i teorije koje su nakon Drugoga svjetskog rata završile u zapećku ili su se činile odbačene, odjednom su ponovno zadobile popularnost u intelektualnim krugovima. Od kraja 1970-ih na one koji su sami sebe nazvali „desničarima”, i izražavali nezadovoljstvo liberalnom demokracijom, više se nije gledalo s prijezirom ili zabrinutošću. Štoviše, u nekim akademskim krugovima ideje onih koji su se prozvali „desničarima” ili konzervativcima često su nailazile na značajno poštovanje i naklonost.
Ova knjiga ima dvostruku svrhu. Prvi dio opisuje oživljavanje konzervativnih pokreta u Europi i njihovu intelektualnu baštinu. Ova knjiga, također, obraća pozornost na ideje i teorije autora i intelektualca koji se, grubo rečeno, mogu označiti kao europski „revolucionarni konzervativci” ili pristaše Nove desnice. U sljedećim poglavljima govorit ćemo o intelektualnim prethodnicima Nove desnice, o teorijama koje je Nova desnica razvila i učinku tih teorija na suvremeni europski politički život.
Prije svega toga treba razriješiti jedan konceptualni i semantički problem. Naziv „Europska Nova desnica” više se primjenjuje kao praktičan naziv, nego kao službeni naziv za posebnu skupinu konzervativnih autora. U ovom će djelu biti prikazano da autori koji se predstavljaju kao članovi takozvane Europske Nove desnice, ili se vezuju uz njezine ideje, zapravo idu putem koji se oslanja na intelektualnu i filozofsku ostavštinu ranijih europskih konzervativaca, kao što su Vilfredo Pareto, Carl Schmitt, Oswald Spengler i mnogi drugi.
Zatim treba reći da pisci Nove desnice ne žele da ih se označava kao „konzervativce” ili „desničare”, a još manje kao „fašiste”, iako ih tako zovu njihovi ideološki protivnici i klevetnici. Pišući ovu knjigu čak sam razmišljao da se ne koristim pojmom „Nova desnica” i umjesto njega upotrijebim pojam „Europski ljevičarski konzervativci”, što bi moglo biti opravdano ako se u obzir uzme činjenica da autori i teorije koje će biti predstavljene u ovoj knjizi često obuhvaćaju ostavštinu kako europske ljevice, tako i krajnje desnice.
Nepotrebno je navoditi da pojmovi kao što su „staljinist”, „fašist” i „nacist” i danas imaju snažan emocionalni naboj, a njihovo pogrešno korištenje iskrivljuje dobru društvenu raščlambu. Koliko su samo puta neki ljevičarski intelektualci konzervativne političare u Americi i Europi nazvali „fašistima”? Isto tako, toliko puta smo slušali kako neki istočnoeuropski emigranti i protukomunisti Staljina i Brežnjeva označuju kao „crvene fašističke vođe”. Ako i ostavimo po strani etiketiranje koje je samo sebi svrha, jedna je stvar sigurna. Autori čija ćemo stajališta predstaviti u ovoj knjizi kritični su prema socijalizmu, liberalizmu i različitim drugim oblicima egalitarnih uvjerenja, uključujući i judeokršćanske temelje suvremene demokracije. Mogu li se ti autori i njihove ideje označiti kao „fašizam” ili ne, prosudit će čitatelj ove knjige.
Drugi dio knjige na teorijski i analitički način prikazuje kako Nova desnica kritizira jednakost, liberalni kapitalizam, „ekonomizam” i socijalizam. Prema mišljenju Nove desnice razlika između liberalizma, socijalizma i komunizma je gotovo zanemariva jer sve spomenute ideologije počivaju na premisama univerzalizma, egalitarizma te na vjerovanju u gospodarski napredak. U opisu socijalizma i liberalizma prikazat ću skupinu konzervativnih autora koji službeno i „neslužbeno” ulaze u kategoriju konzervativne, protuegalitarne, protukapitalističke i protukomunističke intelektualne tradicije. Također, ti autori su jednoglasni u stajalištu da su moderna masovna društva jednaka totalitarizmu. Neki čitatelji mogu prigovoriti jednostranosti ovakvog pristupa i vjerojatno će me optužiti da djelomice zanemarujem ideje onih konzervativnih autora koji su više naklonjeni klasičnoj liberalnoj interpretaciji jednakosti. U vezi s ovime rekao bih da o vrlinama jednakosti već postoji puno literature pa sam u ovoj knjizi odlučio dati dijelom različito i vjerojatno kontroverzno viđenje ove prijeporne teme. Također sam pokušao postaviti pitanja i potaknuti sumnje i kritike u vezi s uporabom i zlouporabom političkih načela kao što su „totalitarizam”, „sloboda” i „komunizam”. Zašto se Nova desnica pribojava da nenadzirana jednakost vodi u totalitarizam? Zašto Nova desnica drži da su prava nacija i zajednica važnija od univerzalnih ljudskih prava? To su samo neka od pitanja koja ćemo postaviti na idućim stranicama i na koja autori Nove desnice daju svoj jedinstveni odgovor.
Koliko mi je poznato, postoji određeni broj knjiga koje se bave Novom desnicom, iako se niti jedna od njih ne bavi Europskom Novom desnicom i njezinom kulturnom i političkom posebnošću.1
Kao što ćemo ubrzo vidjeti, u medijima i akademskim krugovima bilo je pogrešnih pretpostavki, posebice u Americi i Engleskoj, da je Europska Nova desnica samo još jedna inačica suvremenoga europskog neokonzervatizma. Nadam se da će moja knjiga ispraviti ovu zabludu, odagnati neke mitove i pogrešna stajališta, razjasniti pogreške i da će, uz sve navedeno, pridonijeti boljem razumijevanju europske konzervativne scene.
Iako ova knjiga nema namjeru nadomjestiti stare kategorije političke raščlambe, čitatelj će primijetiti da je u ovu raspravu unesena i ideološka dimenzija. Ova dimenzija bila je u određenoj mjeri zapostavljena u proučavanju političkih pokreta i stranaka u Europi. Stoga je ova knjiga u znatnoj mjeri „skraćena” ideološka i kulturna povijest europskih „revolucionarnih konzervativaca”, uključujući njihove suvremene sljedbenike među europskim konzervativnim intelektualcima.
Znatna razina dvosmislenosti još uvijek je prisutna kada se govori o pojmu i načelu „desnice”. Tko pripada desnici i kako se, kao takav, očituje tijekom različitih povijesnih razdoblja? Ne bi li bilo primjerenije pisati o mnoštvu različitih desnica i desničarskih pokreta? „Desničari” su stereotipno najčešće povezani s nekoliko figura, kao što su zemljoposjednik, trbušasti bankar, odvratni financijski mešetar, beznadno primitivni seljak ili sarkastični svećenik. No, što te različite ljude povezuje? Zašto svi oni glasuju za neku desničarsku stranku ili se pridružuju nekom desničarskom pokretu? Što se više stereotipni prikaz desničara suzuje, to više stereotip postaje maglovit i njegova izvanjska slika se raspada. Ako se današnji europski desničarski pokreti čine tako nekoherentnima i međusobno nepovezanima, to je zbog različitih povijesnih iskustava. Danas postoji liberalna desnica koja je iskreno odana parlamentarnim ustanovama i suprotstavlja se svim desnim pokretima koji te ustanove ugrožavaju. No, isto tako postoji i desnica koja je tradicionalno kršila pravila parlamentarnog sustava, čak i kada je tvrdoglavo nastojala izboriti svoje mjesto u parlamentu. Također postoji i desnica koja slavi nacionalizam i suprotstavlja se internacionalističkim doktrinama. Konačno, postoji i Europska Nova desnica koja se ne zalaže ni za što od navedenog, ali koja je ipak iz svih spomenutih težnji ponešto preuzela.
Kako piše Jean-Christian Petitfils: „U našem političkom rječniku malo je pojmova koji su bili toliko obezvrijeđeni i toliko puta ispunjeni negativnim sadržajem kao što je slučaj s pojmom ‘desnica’. U mjeri u kojoj se pridjev ‘ljevičarski’ čini laskavim, pridjev ‘desničarski’ koristi se kao potvora.”2 Ovaj navod može poslužiti kao korisna smjernica kako bi se pokazali nedostaci političke terminologije povezane sa suvremenim desničarskim pokretima i ideologijama. Jasno je da nisu slučajne ni teškoće u primjeni nekoga novog nazivlja. Dugo vremena nakon Drugoga svjetskog rata politički život u Europi bio je sažeto opisivan kao postojanje dvaju suprotstavljenih ideoloških tabora, „ljevice” nasuprot „desnici”. Iako je ova suprotnost i dalje glavni čimbenik u određivanju izbora glasača, njezina društvena važnost ne prikazuje uvijek objektivno različite ideološke promjene do kojih je nedavno došlo u suvremenoj Europi. Ideološka crta razdvajanja koja je razlikovala ljevicu od desnice naglo se pomaknula nakon Drugoga svjetskog rata pa su na površinu političke borbe izbila potpuno nova društvena pitanja. Kako se mijenjao duh vremena, tako su se mijenjali i razlozi političkog sukobljavanja. Nema nikakve dvojbe da se u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata većina intelektualaca stavila na stranu ljevice. Na kraju krajeva, tko je uopće želio biti povezan s konzervativnim ideologijama koje su često, barem u političkom rječniku ljevice, podsjećale na fašističko razdoblje? Politički dualizam koji je prevladavao tijekom 1940-ih i 1950-ih, zaoštren ranijim iskustvom fašizma, potaknuo je mnogobrojne intelektualce da sve one koji su ostali na strani desnice označe kao „mračne snage reakcije koje se bore protiv uzvišenih načela napretka”. Očito je da su se u takvim okolnostima oni koji su ostali vjerni konzervativnim idejama morali prilagoditi novim intelektualnim okolnostima, u strahu da će u protivnom biti izopćeni kao suradnici fašizma. Teško je poreći da je, unatoč prevladavajućem konzervativnom institucionalnom okviru europskih društava, glavni ton kulturnom životu nakon Drugoga svjetskog rata nametala ljevičarska inteligencija. Štoviše, ljevičarska inteligencija često je protiv svojih konzervativnih protivnika primjenjivala ista sredstva koja je i sama trpjela i osuđivala prije Drugoga svjetskog rata i tijekom tog rata. Ljevičarska inteligencija tvrdila je da je u ime demokracije potrebno onemogućiti desničarske pokrete. Do koje je razine ljevičarska inteligencija sama vjerovala u demokraciju, i koju joj je važnost pridavala, pripada potpuno drugoj razini problema koji izlazi iz opsega ove knjige.
Može se zaključiti da je oznaka „desnice” oblaćena zbog onoga što se događalo tijekom Drugoga svjetskog rata, kada su se mnogi istaknuti konzervativci stavili na stranu fašizma ili su mu barem davali prešutnu potporu. Zato ne iznenađuje da su nakon 1945. konzervativci imali najmanje utjecaja upravo u onim europskim državama gdje su konzervativne ideje bile najutjecajnije. Razlog zbog kojeg kulturni konzervativci, uključujući Novu desnicu, danas imaju najveću intelektualnu potporu u Francuskoj, a ne u Njemačkoj, sasvim je razumljiv ako se uzme u obzir, s jedne strane, jedinstveni međunarodni položaj Francuske, a s druge strane, golema povijesna hipoteka koja i dalje teško pritišće povijesnu svijest njemačkih konzervativaca.
Kako bi stvari bile jasnije, u ovoj ćemo knjizi ponekada razmotriti razlike između Europske Nove desnice i takozvane američke „nove desnice”. Iako Europska Nova desnica ima nekih sličnosti sa svojim američkim kolegama, u ovoj će knjizi biti prikazano da su te sličnosti zanemarive u odnosu na bitne međusobne razlike. Među američkim konzervativcima i liberalima često je slučaj da promatraju društvene fenomene u drugim državama iz vidokruga američke društvene stvarnosti i da ih po analogiji svode na američko povijesno i intelektualno iskustvo. Prikazivati „Američku novu desnicu” kao američki ideološki ekvivalent Europske Nove desnice znači prikrivati činjenicu da je jedna od ključnih postavki Europske Nove desnice upravo kritika Američke nove desnice.
U prvom poglavlju ove knjige dat ćemo opći opis Europske Nove desnice, njezin utjecaj, učinak i reakciju na njezine teorije. U idućem poglavlju pozabavit ćemo se intelektualnim prethodnicima Europske Nove desnice, odnosno „revolucionarnim” konzervativnim misliocima kao što su Oswald Spengler, Vilfredo Pareto i Carl Schmitt. Djela ovih triju osoba u znatnoj su mjeri pridonijela općem intelektualnom oblikovanju Europske Nove desnice i zato ih uključujem u ovu knjigu. Iako se intelektualno naslijeđe Nove desnice prostire puno dalje od Spenglera, Pareta i Schmitta, ovi autori su ključni za razumijevanje stajališta Nove desnice prema liberalizmu, socijalizmu i suvremenoj političkoj krizi. Uz to, protuliberalne i protusocijalističke teorije koje su razvili Pareto, Spengler i Schmitt predstavljaju važne epistemološke alate kojima se Nova desnica koristi za vlastite raščlambe suvremenoga političkog života.
U posljednjem poglavlju prvog dijela knjige bit će objašnjeni „politeistički” i protujudeokršćanski temelji Europske Nove desnice. Nije teško pogoditi da Nova desnica vidi izvore totalitarizma u biblijskom monoteizmu. Nasuprot tome, u povratku na indoeuropsku pogansku kozmogoniju Nova desnica vidi jedini mogući lijek za liberalna i komunistička masovna društva. To poglavlje također je važno jer otvara prostor za daljnju raspravu u vezi s temeljima suvremene krize.
Drugi dio knjige usredotočen je na ono što Europska Nova desnica označava „izazovom egalitarizma”. Kako se i zašto egalitarna mistika pojavila u suvremenom političkom životu Europe i zašto „teror većine”, kako smatra Nova desnica, pridonosi ne samo socijalističkom totalitarizmu, nego podjednako tako i liberalnom totalitarizmu? Ovaj dio knjige također razmatra neke suvremene pojave koje Nova desnica naziva „egalitarnom entropijom” u liberalnim i komunističkim sustavima. Ovo poglavlje razmatra ne samo teorijske koncepte liberalizma i socijalizma, nego i kako se ti koncepti svakog dana očituju u suvremenim društvima. Posljednje poglavlje bavi se time kako Nova desnica i neki drugi ugledni konzervativci promatraju komunistički totalitarizam. Poruka Nove desnice je jednostavna: egalitarizam, ekonomizam i univerzalizam, koji nemaju nikakvog ograničenja i nadzora, otvaraju mogućnost za najgori oblik totalitarizma, odnosno za komunizam.
Čini se da danas ideje Europske Nove desnice i njezinih prethodnika izazivaju znatno zanimanje među europskim konzervativcima. Te ideje i stajališta, koje bi se opravdano mogle zvati revolucionarnim i konzervativnim, modernističkim i arhaičkim, zaslužuju punu pozornost i blagonaklono razumijevanje. Moj rad, predstavljen na analitičan i teoretski način, želi predstaviti političku važnost Nove desnice za suvremenu Europu.
-
Na primjer: Desmond S. King, The New Right, The Dorsey Press, Chicago 1987. @King1987 U tom djelu raščlanjuje se pristup neokonzervativaca prema „državi blagostanja” u Europi. Također vidjeti: Alexander Yanov, The Russian New Right, University of California, Berkley 1978. @Yanov1978 U ovom djelu pisac prikazuje ruski nacionalizam u Sovjetskom Savezu i među ruskim emigrantima. ↩
-
Jean-Christian Petitfils, La Droite en France de 1979 à nos jours, PUF, Pariz 1973., str. 5. @Petitfils1977 ↩