Homo sovieticus – komunizam kao egalitarna entropija

Komunizam nije privremena povijesna epizoda. Komunizam je epoha.

– Aleksandar Zinovjev, The Reality of Communism

Aleksandar Zinovjev, čije raščlambe podsjećaju na Pareta i de Benoista, piše da je nemoguće proučavati komunizam bez primjene odgovarajuće metodologije, potpuno novoga konceptualnog pristupa te znanja o logici.¹ Zinovjev smatra da zapadni stručnjaci za komunizam griješe jer u njegovu proučavanju primjenjuju društvenu raščlambu i konceptualni okvir koji je primjeren za proučavanje društvenih fenomena na Zapadu, ali je potpuno pogrešan za raščlambu komunističkih sustava na Istoku:

„Deva ne može postojati ako se na nju primjenjuju mjerila vodenog konja. Na Zapadu ima onih koji misle da je sovjetsko društvo nestabilno i koji se nadaju da će se ono ubrzo urušiti iznutra. Ako zanemarimo da takve osobe svoje želje neutemeljeno prikazuju kao stvarnost, onda dolazimo do zaključka da su njihove pogrešne prosudbe dijelom posljedica činjenice da oni na sovjetsko društvo precrtavaju kriterije koji vrijede za zapadna društva, ali koja nisu primjenjiva na sovjetsko društvo.”²

#Darwin, Charles

#Lorenz, Konrad

Glavna teza koju zastupa Zinovjev je da se prosječni građanin u komunističkom sustavu, kojega naziva „homo sovieticus”, ponaša i reagira na društvene poticaje na isti način na koji građanin u zapadnim društvima reagira na poticaje u vlastitome društvenom okruženju. Komunistički sustavi su objektivni i pozitivni i u njima se većina građana ponaša, živi i djeluje u skladu s logikom socijalne entropije. No, socijalna entropija uopće nije znak raspada društva. Naprotiv, ona pokazuje da se sustav ograničio na društvenu razinu koja građanima omogućuje da se djelotvornije nose s takvim ugrozama kao što su ratovi, gospodarske krize, glad i druge kataklizme. Ukratko, komunizam je sustav u kojem je društvo na građane prenijelo obrambene mehanizme političke samozaštite i neograničenoga biološkog preživljavanja. Zinovjev koristi primjer iz biologije koji se temelji na Darwinovim i Lorenzovim teorijama i primjećuje da manje razvijene vrste pokazuju znakove bolje biološke i društvene prilagodljivosti na svoju okolinu nego vrste koje imaju složenije gospodarske i društvene zahtjeve:

„Društveni sustav čiji se ustroj temelji na načelima entropije posjeduje visoku razinu stabilnosti. Komunistički sustav uistinu predstavlja oblik udruživanja milijuna ljudi u zajednicu u kojoj djelatniji i utjecajniji građani teže osiguravaju sigurniji opstanak, ugodniji život i pogodan položaj koji će im osigurati uspjeh.”³

Prema Zinovjevljevu mišljenju komunizam ne znači isključivo pripadnost komunističkoj partiji ili vladajućoj komunističkoj vrhuški. Komunizam prije svega označava poseban mentalni sklop, oblik društvenog ponašanja, čije je povijesno ostvarenje bilo moguće zbog primordijalnoga egalitarnog nagona prirođenog svim ljudskim bićima. Tijekom povijesti su kulturni napredak i civilizacijska ograničenja takve nagone držali pod nadzorom. No, nakon pojave masovne demokracije postalo je puno teže oduprijeti se takvim nagonima:

„Da bi civilizacija postojala, potrebno je uložiti napor, dok ‘komunalnost’ ide crtom najmanjeg otpora. Komunizam je razuzdano ponašanje elementarnih prirodnih sila, a civilizacija takvim silama daje racionalna ograničenja. Zato je najveća pogreška smatrati da komunizam zavarava mase, ili ih na nešto prisiljava. Komunizam je vrhunac ‘komunalnosti’ i kao takav predstavlja inačicu društva koje je najdraže i najbliže masama, bez obzira na to koliko za te mase taj isti komunizam potencijalno može imati strašne posljedice.”⁴

#Besançon, Alain

#Benoist, Alain de

Zinovjev, kojega de Benoist, Besançon i Polin često navode, odbacuje rasprostranjeno uvjerenje da se u komunističkim društvima moć nalazi u rukama partijskih dužnosnika i vojnih časnika, odnosno državno-partijske „nomenklature”. Naprotiv, on smatra da je komunistička vlast uistinu egalitarna jer u njoj sudjeluju milijuni činovnika, radnika i običnih ljudi koji su razasuti po svojim temeljnim radnim jedinicama koje djeluju kao temelji društva. Također, za stabilnost komunističkih sustava ključno je i to da su komunistička partija i narod povezani u jednu cjelinu. Kako primjećuje Zinovjev, sovjetska parola da su „partija i narod jedno” nije samo promidžbena krilatica.⁵ Liberalni teoretičari smatraju da između partije i naroda postoji jaz, ali to zapravo nije točno jer su članovi partije povezani s narodom. Zato su razmatranja o mogućem raskolu između partije i naroda, kako na svoj uobičajeno sarkastičan način piše Zinovjev, jednaka razmatranju o tome „kako se zaklana i razrezana životinja namijenjena za prehranu razlikuje od iste te životinje koja je u izvornom obliku biološka jedinka”.⁶

Općenito je poznato, nastavlja Zinovjev, da su u komunističkim državama radnička primanja tri ili četiri puta niža nego u kapitalističkim demokracijama. No, ako se uzme u obzir da prosječni radnik u komunizmu radi tri ili četiri puta manje, zbog čega mu najčešće nitko ne prigovara, a još manje postoji mogućnost da zbog toga izgubi posao, onda se može zaključiti da radnik u komunizmu zapravo zarađuje više nego njegov kolega u kapitalističkoj demokraciji. Kako bi objasnio fascinantnu stabilnost komunističkih sustava, Zinovjev primjećuje:

„Pretpostavimo da smo izmjerili razinu plaća i razinu rada koji je potreban da bi se ta plaća zaradila. Ako podijelimo razinu plaća s razinom rada, dobit ćemo podatke o visini plaća. Ako učinimo suprotno, dakle podijelimo razinu rada s razinom plaće, dobit ćemo podatke o tome koliko je netko iskorištavan na svome poslu. Na temelju mojih istraživanja i mjerenja, koja su pojednostavnjena, razina plaća najaktivnijeg i najproduktivnijeg dijela stanovništva komunističkih društava ima tendenciju rasta, dok se razina iskorištavanja na poslu smanjuje. Štoviše, razina plaća je viša nego za iste skupine stanovništva u zapadnim državama, dok je razina iskorištavanja radne snage niža. Ovo je temeljna prednost koju komunizam ima pred zapadnim društvima i razlog zašto je komunizam privlačan milijunima ljudi na ovom planetu.”⁷

Zinovjev odbacuje redukcionističko liberalno gledanje po kojem se valjanost ili djelotvornost neke države najbolje pokazuje u sklopu visokoga gospodarskog učinka ili životnog standarda radnika. On primjećuje da „gospodarstvo Sovjetskog Saveza nastavlja rasti bez obzira na profinjene raščlambe i prognoze zapadnih stručnjaka i upravo je sovjetsko gospodarstvo na putu da postane još jače”.⁸ Zato su razmatranja je li kapitalističko gospodarstvo djelotvornije od komunističkog puka besmislica jer takva razmatranja ne uzimaju u obzir dugoročne koristi koje komunističko gospodarstvo može ostvariti u budućnosti:

„Zapravo još nije poznato, kada se društvo promatra u cjelini, gdje je društvena djelotvornost rada na višoj razini – u zapadnim državama ili u Sovjetskom Savezu. Ne može se isključiti da je u ovom području Sovjetski Savez u prednosti. Točni rezultati bit će poznati tek za nekoliko stoljeća.”⁹

#Benoist, Alain de

#Staljin, Josif Visarionovič

Zinovjev također naglašava da osim zajamčene plaće komunistički radnik ima i gospodarsku sigurnost i društvenu stabilnost. Liberalna društva to radnicima ne mogu ponuditi ako žele održati vlastitu konkurentnost na tržištu. A kada je riječ o vječitoj temi slobode, ostaje pitanje želi li većina ljudi više slobode ili sigurnosti. Komunistički sustavi mogu se doimati osiromašenima, ili će dodatno osiromašiti u budućnosti, ali Zinovjev smatra da će bez obzira na to oni uvijek moći jamčiti minimum sigurnosti čak i za svoje najsiromašnije građane. Za Zinovjeva su sigurnost i stabilnost značajke koje i Polin i de Benoist također smatraju ključnim sastavnicama totalitarizma, dva glavna čimbenika koja osiguravaju privlačnost komunizma, čak i među onima koji će se odrediti kao „antikomunisti”. Unatoč općem razočaranju marksizmom, unatoč ostavštini gulaga, Staljinovim čistkama i državnim represijama koje se s vremena na vrijeme u komunističkim državama obnavljaju, Zinovjev smatra da komunizam kao najuspješniji oblik egalitarizma nije izgubio svoju univerzalnu privlačnost. Komunizam će nastaviti cvjetati upravo zato jer uspješno provodi univerzalne zahtjeve za sigurnošću i predvidljivošću o kojima je liberalizam teoretizirao, ali ih nikada nije u stvarnosti proveo. Claude Polin smatra da upravo gospodarska nedjelotvornost na paradoksalan način „nudi puno većem broju pojedinaca puno više mogućnosti za uspjeh, nego sustav koji je utemeljen na natjecanju i nagrađivanju darovitih”.¹⁰ Komunizam je u biti sustav koji u potpunosti oslobađa pojedinca od bilo kakvoga društvenog napora i odgovornosti, a njegov unutarnji ustroj samo pojačava ono što de Benoist naziva „prilagodljivom popustljivošću” među građanima.¹¹

Prema Zinovjevljevu mišljenju, komunistička demokracija djeluje u skladu sa zakonima „raspršenog komunalizma” i potpune decentralizacije moći u golemom broju radničkih kolektiva. Ti kolektivi, kao glavne sastavnice komunističkog sustava, provode zakonske, prisilne i nagradne mjere u korist ili na štetu članova kolektiva. U takvom sustavu gotovo je nemoguće razmišljati o izvođenju uspješnog prevrata ili pobune jer komunistička moć, kako navodi Zinovjev, nije usredotočena u jednom središtu, nego u cijelom nizu koncentričnih središta koja su razmještena od temelja do vrha društva. Ako bi netko i bio uspješan u uništavanju jednog središta moći, automatski će se pojaviti novo središte. Pojam „demokratskog centralizma”, koji mnogobrojni liberalni promatrači smatraju još jednom zavaravajućom frazom komunističkog metajezika, zapravo je stvarni odraz egalitarne demokracije u kojoj moć proizlazi iz puka, a ne iz Partije:

„Čak i ako uništiš polovinu stanovništva u komunističkoj državi, prva stvar koja će se zatim dogoditi bit će obnova sustava moći i upravljanja među ostatkom stanovništva. Moć u komunističkoj državi nije ustrojena da bi služila stanovništvu, nego je stanovništvo ustrojeno kao pogon potreban za djelovanje sustava vlasti.”¹²

#Besançon, Alain

#Benoist, Alain de

#Ormières, Sophie

Zatvoreni krug komunističke patologije dalje je istraživao Besançon, koji smatra da je funkcioniranje komunizma teško shvatiti tako dugo dok se ne uloži napor u razumijevanje važnosti komunističkog metajezika. Zato je u svojoj knjizi The Soviet Syndrome napisao da je komunistički sustav utemeljen na prividu stvarnosti pa ne može biti destabiliziran i promijenjen.¹³ Štoviše, komunistička lingvistička manipulacija u javnom govoru može poslužiti kao odlično oružje protiv svih političkih protivnika koji bi taj sustav željeli promijeniti iznutra. U skladu sa službenim ideološkim nazivljem, disidenti ne spadaju u kategoriju „mučenika” ili „boraca za slobodu”. Tako ih na Zapadu nazivaju oni koji im žele uspjeh u rastakanju komunizma, ali su ti pojmovi u potpunosti besmisleni u službenome komunističkom vokabularu. Ne samo za komunističku partijsku elitu, nego i za većinu stanovništva, disidenti su prije svega neprijatelji demokracije. Kako navode Polin, Zinovjev i de Benoist, broj disidenata zapravo je u opadanju, a broj onih koji su protiv disidenata raste u zapanjujućem broju. Tako je, kao i Zinovjev, i Sophie Ormières napisala:

„U Sovjetskom Savezu, za razliku od klasičnih diktatura, ne postoje oni koji tlače i oni koji su potlačeni. Umjesto toga je svatko, od vrha do temelja društva, istovremeno i žrtva i pristaša sustava. Ne postoji masa ljudi koje tlače pojedinci, nego postoje pojedinci koje tlači masa.”¹⁴

#Ferro, Marc

Za mase građana u komunističkim državama, naviknutih da žive u sustavu u kojem ne postoje društvene napetosti, samo spominjanje pojma „disident” stvara osjećaj nesigurnosti i nepredvidljivosti. U svome radu „Y a-t-il ‘trop démocratie’ en URSS?” Marc Ferro navodi kako i prije nego disident postane meta službenog ostracizma i zakonskog progona svi će se, uključujući članove njegove obitelji, potruditi da ga se odreknu. Zbog sveprisutne i nadzorne važnosti kolektiva, disidentska djelatnost ne može ostati prikrivena. Samo kada stvari izmaknu nadzoru, odnosno kada kolektivi više nisu u stanju pojedinca „privesti razumu”, na scenu stupa policija. Zato u komunizmu i postoji fenomen samonadzora i upravo je to glavna značajka komunističke stabilnosti. Slično kao Besançon, i Marc Ferro piše da je sposobnost svakoga građanina u komunističkom društvu da provodi autocenzuru dovedena do vrhunskog paroksizma: „Režim je od polimorfne moći došao do institucionalne polimorfnosti.”¹⁵

Besançon upozorava na komunističku jezičnu inflaciju, ujednačavanje jezika i političku kodifikaciju običnog jezika. On piše da među komunistima „od Vijetnama do Weimara, i od Havane do Jemena, čovjek nailazi na istog vođu, na isti jezik, na iste novine, na iste oblike društvenog ponašanja. Ovo oponašanje zahvaća sve dijelove međunarodnoga komunističkog pokreta”.¹⁶ Za Besançona su različite inačice u sklopu lingvističkog koda, odnosno različite mogućnosti diskursa smrtni neprijatelji komunizma jer su suprotni pravocrtnome komunističkome metajeziku i pravocrtnoj komunističkoj ideologiji:

„U komunizmu je uklonjeno prokletstvo kule babilonske, koja je porodila jezike, jer je bogatstvo jezika nadvladano jednoobraznošću stila tako da su pojedinci prestali ispuštati sve zvukove, osim onih koji pripadaju odrvenjenome službenom vokabularu.”¹⁷

#Benoist, Alain de

#Heller, Mikhail

#Nekrich, Aleksandr

Možemo zaključiti da je složenost komunističke enigme čak i veća kada se vidi kako je teško pratiti rad stručnjaka za komunizam i posebice totalitarizam. De Benoist piše da pojava bezbrojnih „stručnjaka” za Sovjetski Savez u zapadnim zemljama pokazuje da njihova stvarna stručnost nije raščlamba sovjetske države, nego kako opovrgnuti stručnost svojih kolega koji se bave istom temom. Zinovjev, de Benoist i Polin slažu se u tvrdnji da trajna ranjivost liberalnog sustava u odnosu na komunizam leži u njegovu nerazriješenom stajalištu prema egalitarizmu i ekonomizmu. Ako liberalizam istinski želi zaustaviti komunizam, on prvo mora ponovno razmotriti vlastite ideološke postavke. De Benoist smatra da je uzaludno kritizirati komunizam, ako se ne utvrdi što potiče njegovo širenje. Što uzrokuje komunizam? Zašto se komunizam pojavljuje s ubrzanom urbanizacijom i industrijalizacijom? Zašto se navodno demokratski liberalizam ne može suočiti s komunizmom kao ideološkim protivnikom? Ukratko, de Benoist smatra kako treba kritički promatrati dinamiku svih egalitarnih i ekonomskih uvjerenja i doktrina, odnosno da se ne treba isključivo usredotočiti na kritiku sovjetskih logora i komunističkih psihijatrijskih bolnica u koje se zatvaraju politički protivnici.¹⁸

S druge strane Zinovjev odlučno odbacuje tvrdnju da se komunistički Sovjetski Savez raspada, da je opterećen međunacionalnim sukobima, i da je na rubu gospodarskog sloma. Pad sovjetskog ugleda zapravo je praćen povećanjem stvarnoga sovjetskog utjecaja. Kako je napisao u svojoj knjizi Homo Sovieticus, „ugled opada na jednom području, a utjecaj se povećava na drugom”.¹⁹

Na svoj uobičajeni paradoksalni način, Zinovjev odbacuje tvrdnje da komunizmu prijeti gospodarska slabost, nezadovoljstvo stanovništva ili nesposobnost u natjecanju s liberalizmom. Upravo suprotno – komunizam se najbolje snalazi kada se mora suočiti s gospodarskom krizom, glađu ili dugim redovima u kojima građani čekaju kako bi kupili osnovne proizvode. Komunizam je sustav koji je uređen tako da se u njemu živi skromno, štoviše da se živi u siromaštvu. Blagostanje u komunizmu jedino stvara povećana očekivanja od gospodarstva i samim time opasnost od političkih prevrata.²⁰

Za suvremenog čitatelja zaključci koje donosi Zinovjev mogu se činiti neutemeljenima. U razdoblju „Glasnosti” u Sovjetskom Savezu i sloma komunističkih sustava u istočnoj Europi teško je povjerovati da se komunizam može vratiti. No, ako se stvari pogledaju iz druge perspektive, „Glasnost” je možda prijelomna točka za komunizam, odnosno znak da se taj sustav u tolikoj mjeri konsolidirao da si može dopustiti različite eksperimente s „igračkama” koje je preuzeo iz liberalnih sustava. Zinovjev je u svojoj knjizi Le Gorbatchévisme napisao:

„Veliki dijelovi sovjetskog stanovništva, od običnih ljudi do predstavnika vlasti, učinit će sve što mogu kako bi ograničili reforme koje provodi Gorbačov i njegovi reformistički suradnici… Taj veliki broj stanovnika ima puno više izgleda za uspjeh nego reformisti… Zrelo komunističko društvo u biti je konzervativno društvo koje ne želi promjene.”²¹

Možemo zaključiti kako nije slučajno da širenje komunističkog totalitarizma ide ruku pod ruku s urbanizacijom, industrijalizacijom i rastućim individualizmom. U liberalnim sustavima to dovodi do otuđivanja i nepravilnosti što u konačnici mora biti prevladano plitkim i patetičnim pozivanjem na senzitivnu filatropiju i „ljudsko bratstvo”. Zauzvrat, ova logika lažnog univerzalizma zahtijeva da svi ljudi u konačnici budu ubačeni u zajedničku i jednoobraznu cjelinu, gdje svatko može nadzirati svakoga. Bit će to savršen sustav uravnoteženog nadzora. Za Novu desnicu svejedno je hoće li se takav sustav zvati „komunističkim” ili „liberalnim”. Tako zapravo proizlazi da je „hladni totalitarizam” na Zapadu puno opasniji od totalitarizma na Istoku.

#Gehlen, Arnold

#Lorenz, Konrad

#Zinovjev, Aleksandar

Konrad Lorenz, priznati filozof koji je imao ključnu ulogu u intelektualnom oblikovanju Nove desnice, smatra da je liberalna „religija” potrošačkog društva i razaranja organskog društva dovela do onoga što on zove „genetski raspad” (genetischer Verfall) i „društvena entropija”, a upravo su to fenomeni koje Zinovjev ističe kao glavne uzroke širenja komunizma. Prema mišljenju Lorenza i Arnolda Gehlena, liberalno društvo u kojem ne treba ulagati napor ni u što nalazi se, unatoč tvarnom napretku, u stanju raspadanja jer onemogućuje čovjekovu biološku i kulturnu evoluciju. Još je gore to što je riječ o društvu koje opsjednutost trajnim mirom i gospodarskim napretkom čini žrtvom sutrašnjih osvajača. I Lorenz je, puno prije Zinovjeva, napisao:

„Učinci obilja koje stvara zatvoreni krug rastuće ponude i potražnje će prije ili kasnije donijeti slom zapadnom svijetu, a poglavito Sjedinjenim Američkim Državama. U konačnici se zapadni narodi više neće moći natjecati s manje razmaženim i zdravijim neeuropskim narodima.”²²

Možemo zaključiti da se ovi pesimistični zaključci poklapaju s mišljenjem Nove desnice. I ona smatra da se liberalizmu i komunizmu ne može pobjeći, osim povratkom u organska društva. Je li to moguće i kojim sredstvima se to može ostvariti, vjerojatno će više ovisiti o stvarnom tijeku događaja u liberalnim i bivšim komunističkim društvima, a manje o teorijama koje je prihvatila i razradila Nova desnica.

Aleksandar Zinovjev nije u rodu s Grigorijem Zinovjevim (pravo ime Ovši Aronovič) koji je vodio III. internacionalu i 1936. pao kao žrtva Staljinovih čistki. Aleksandar Zinovjev, po nacionalnosti Rus, bio je kao svjetski priznati stručnjak za logiku član Sovjetske akademije znanosti, dok 1976. nije protjeran iz Sovjetskog Saveza. Alexander Yanov je u svojoj knjizi o ruskoj Novoj desnici (The Russian New Right, Berkeley, University of California, 1978.) @Yanov1978 pisao o oživljavanju ruskog pravoslavlja i panslavizma među ruskim emigrantima, ali, iznenađujuće, i među ruskim komunistima u Sovjetskom Savezu. Europska Nova desnica je u vezi s ovom knjigom zaključila da se sovjetske disidente ne može smatrati homogenom skupinom. Naprotiv, postoji raskol između sovjetskih disidenata ruskog i ukrajinskog podrijetla i onih židovskog podrijetla. I dok je Yanov optužio rusku Novu desnicu za navodni antisemitizam, ruski nacionalistički disidenti žalili su se na nedovoljnu zastupljenost u nekim novinskim agencijama i ustanovama koje imaju potporu Zapada, kao što su Radio Slobodna Europa i Glas Amerike (o tome vidjeti dodatak u spomenutoj knjizi, str. 165.–185.). U svojim romanima i sociološkim djelima Zinovjev je upozorio da na Zapadu vlada pogrešno mišljenje kako su svi sovjetski disidenti jednoglasni oko toga da sovjetski komunistički sustav treba biti zamijenjen nekakvim drugim sustavom. O tome vidjeti njegov članak: „Nous ne sommes pas tous des dissidents”, Le Figaro, 15. 7. 1985. Također vidjeti: François Maistre, „Le panslavisme a la vie dure”, Eléments, 1986., str. 30.–38. ↩
Alexander Sinowjew, Die Diktatur der Logik, Piper, München, Zürich 1985., str. 148. Slovo „z” odgovara njemačkom „s”. Koristit ćemo se prezimenima i „Sinowjew” i „Zinoviev”. @Zinoviev1985p ↩
Isto, str. 145. ↩
Alexander Zinoviev, The Reality of Communism, Victor Gollancz LTD, London 1984., str. 28. @Zinoviev1984 ↩
Alexander Sinowjew, Die Macht des Unglaubens: Anmerkungen zur Sowjet-Ideologie, Piper, München, Zürich 1986., str. 24. @Zinoviev1986 ↩
Isto, str. 25. ↩
Alexander Zinoviev, The Reality of Communism, str. 103.–104. i na drugim mjestima u istom djelu. @Zinoviev1984 ↩
(Z)Sinowjew, Die Diktatur der Logik, str. 64. @Zinoviev1985p ↩
Isto, str. 65. Ovo sam pisao 1988. godine, u trenutku kada se komunizam u istočnoj Europi približavao svome slomu. Zato bi se i meni i Zinovjevu moglo prigovoriti da smo pogriješili. No, kao što sam objasnio u mojoj knjizi Homo americanus: Child of the Postmodern Age (2007.), komunizam na Istoku se dobrim dijelom raspao zato jer su se njegove ideje puno bolje ostvarile na Zapadu, odnosno u Sjedinjenim Američkim Državama. Zaboravimo, dakle, na komunističke fraze i simboliku, a obratimo pozornost na novi liberalni paleokomunistički metajezik. ↩
Claude Polin, Le totalitarisme, PUF, Pariz 1982., str. 89. @Polin1982 ↩
Alain de Benoist, „L’énigme soviétique dans le miroir de l’occident”, Nouvelle École, br. 38, 1982., str. 109.–129. @Benoist1982ne2 ↩
Alexander Zinoviev, Homo Sovieticus, Victor Gollancz, LTD, London 1985., str. 80. @Zinoviev1985vg ↩
Alain Besançon, The Soviet Syndrome, predgovor napisao Raymond Aron, H. Brace Jovanovich, New York 1976., str. 35. @Besancon1976 ↩
Sophie Ormières, „Dissidence et dictature de masse en Union Sovietique”, Esprit, listopad 1986., str. 45. @Ormieres1986 ↩
Marc Ferro, „Y a-t-il ‘trop de démocratie’ en URSS?”, Annales ESC, srpanj-kolovoz 1985., str. 820. @Ferro1985 ↩
Alain Besançon, The Soviet Syndrome, str. 66.–67. @Besancon1976 ↩
Alain Besançon, Les origines intellectuelles du léninisme, Calmann-Lévy, Pariz 1977., str. 292. @Besancon1977 ↩
Alain de Benoist, „L’énigme soviétique”. @Benoist1982ne2 Također vidjeti: Mikhail Heller, Aleksandr Nekrich, Utopia in Power, Summit Books, New York 1986. @Heller1986 ↩
Alexander Zinoviev, Homo Sovieticus, str. 129. @Zinoviev1985vg ↩
Alexander Zinoviev, Die Macht des Unglaubens, str. 126.–133. @Zinoviev1986 ↩
Alexander Zinoviev, Le Gorbatchévisme, preveo Wladimir Berelowitch, L’Age d’homme, Lausanne, str. 46.–47. @Zinoviev1987 ↩
Konrad Lorenz, Civilized Man’s Eight Deadly Sins, H. Brace Jovanovich, New York 1973., str. 30. @Lorenz1973hbj ↩