Uvod
Bez obzira na to što nas čeka u budućnosti, arkadijski san besprijekorne parlamentarne demokracije ili noćna mora totalitarnog mraka – budućnost pripada policijskoj državi.
– Friedrich Sieburg, Die Lust am Untergang
Dovoljno je ljude odvojiti od njihove povijest i sjećanja pa će put prema egalitarizmu biti otvoren.
– Jean Cau, Discours de la décadence
U prijašnjim poglavljima vidjeli smo da pisci Nove desnice, kao i neki njihovi prethodnici, smatraju kršćanstvo, liberalizam i marksizam glavnim uzrocima suvremene krize. Mnogi od tih pisaca, čija je stajališta vjerojatno najbolje sažeo Alain de Benoist, smatraju da moderni liberalizam i marksizam, utjelovljeni u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu, zagovaraju iste vrednote, a to su egalitarizam, globalizam i ekonomizam. Bez obzira na činjenicu da se oživotvorenje ovih vrednota u Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu u znatnoj mjeri razlikuje, one su glavni izvor iz kojega su ove države crpile svoj legitimitet.
Namjera ovog dijela knjige je razmotriti kritiku koju Nova desnica upućuje modernom liberalizmu i komunizmu i vjerovanju tih dviju ideologija u dogmu jednakosti. Sljedeća poglavlja u znatnoj će se mjeri osvrnuti na neke konzervativne pisce koji „službeno” ne pripadaju Novoj desnici, iako s njom dijele iste ili slične ideje.
Nova desnica drži da moderni liberalizam i marksizam, uz neke iznimke, želi svim narodima nametnuti, dijelom ili u cjelini, ideale jednakosti, ljudskih prava, demokracije i gospodarskog napretka. Kako bi se suprotstavili ovim globalnim i univerzalnim težnjama koje predvode Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države, Nova desnica poziva sve narode, poglavito europske, da se u kulturnom i političkom smislu odvoje od obje velevlasti, od liberalizma i marksizma, te da se udruže u zajedničkoj borbi, borbi za ciljeve svojih naroda. Drugim riječima, umjesto neodređene vjere u univerzalna ljudska prava, Nova desnica naglašava važnost narodnih prava. Umjesto apstraktnih i neuhvatljivih snova o ravnopravnoj demokraciji i mita o vječitom gospodarskom napretku, Nova desnica zastupa povratak „korijenima” i temeljima organskih društava.
Prikazat ćemo zašto Nova desnica, kao i neki drugi konzervativni pisci, u liberalizmu i marksizmu vide glavne uzroke moderne krize. Nova desnica uporno naglašava činjenicu da su nedefinirana načela jednakosti, demokracije i gospodarskog napretka vrlo često prouzročila ozbiljne oblike političke manipulacije, što je u konačnici rezultiralo novim političkim razočaranjima. Nova desnica smatra da nenadzirana jednakost neizbježno vodi društvo u „demokratski totalitarizam”. Nasuprot tome, u slučajevima kada je jednakost ograničena na ustavno i zakonsko područje, neizbježno je da će opstati ozbiljni oblici gospodarske nejednakosti i trajni oblici siromaštva. Ukratko se može zaključiti kako Nova desnica smatra da su gospodarske suprotnosti svojstvene liberalizmu neizbježno dovele do toga da je komunizam postao poželjan sustav koji u konačnici vodi u totalitarnu demokraciju. De Benoist je ovako sažeo ovaj zaključak:
„Liberalizam otkriva svoje ‘shizofrene’ značajke i temeljnu nesposobnost jer on istovremeno stvara nejednakost i gnuša se nejednakosti, čime postaju dvojbeni teoretski temelji njegove legitimnosti. Ovo je razlog zbog kojeg liberalni političari nemaju niti jedan argument kojim bi se suprotstavili svojim socijalističkim kritičarima. Jedino što oni mogu zamjeriti svojim socijalističkim suparnicima je nedovoljna djelotvornost koja bi, ukratko, jamčila bolji uspjeh u ostvarivanju istoga cilja.”1
U ovom dijelu knjige, u poglavlju „Metafizika jednakosti” ukratko ćemo prikazati izvore egalitarnih ideja i njihov učinak na budući razvitak liberalne i socijalističke misli. Ovo poglavlje pokazat će da je judeokršćansko naslijeđe dalo znatan prinos usponu egalitarnih ideja u modernim društvima i da se unatoč navodnoj odvojenosti religije od političke moći u zapadnim društvima, politička komunikacija u liberalnoj demokraciji i dalje u znatnoj mjeri oslanja na judeokršćansko naslijeđe. U ovom ćemo poglavlju također pokušati odrediti glavne razlike između liberalnog i socijalističkog viđenja jednakosti i njihova stalnog neslaganja oko načela gospodarske ravnopravnosti.
U poglavlju „Nova desnica i nedostižna jednakost” iz perspektive konzervativnih mislilaca kritički ćemo razmotriti liberalni koncept pravne jednakosti, ljudskih prava i ravnopravnih mogućnosti u gospodarskom napretku. To poglavlje u znatnoj će se mjeri oslanjati na pisce Nove desnice i neke konzervativne pisce čija su gledišta često slična onima koje zastupa Nova desnica. Treba naglasiti da niti jedan pisac kojeg ćemo spominjati u ovom poglavlju nije javni zagovornik pravne nejednakosti, niti dovodi u pitanje cjelokupnu političku praksu liberalnih društava. Umjesto toga, njihovi se napori uglavnom odnose na isticanje pogrešaka u liberalnoj teoriji ljudskih prava i ravnopravnosti u gospodarskom razvitku. Štoviše, vidjet ćemo da pisci koje prikazujemo imaju duboko ukorijenjeni strah da će pogreške na koje upozoravaju u konačnici dovesti do nestanka temeljne vrijednosti ljudske slobode. Neki pisci su teoretičari Nove desnice (Louis Rougier, Alain de Benoist, Pierre Krebs), konzervativni teoretičari (Max Scheler, Antony Flew), a prikazat ćemo i neke druge. Također ćemo ukratko razmotriti kako se ti pisci suočavaju s toliko hvaljenim liberalnim načelima pravne ravnopravnosti i „ravnopravnih mogućnosti” u gospodarstvu i zašto oni smatraju da su neke liberalne premise neostvarive u stvarnom životu.
Za Novu desnicu temeljni je problem liberalizma njegova proturječnost u odnosu na ravnopravnost. Jednom kad je ravnopravnost proglašena na području prava i politike, ona se mora u potpunosti protezati i na sva druga područja, uključujući i područje gospodarstva. U skladu s ovime, pravna ravnopravnost je zapravo besmislena ako se ne oslanja na jednaka prava u gospodarstvu, odnosno pravo da se u blagostanju sudjeluje ravnopravno. Prema mišljenju Nove desnice, marksistički teoretičari puno su dosljedniji u oblikovanju svoje doktrine prirodnih prava jer tvrde da je gospodarska ravnopravnost temelj prirodnih prava. Drugim riječima, prema mišljenju Nove desnice liberali su vrlo slabo promicali gospodarsku ravnopravnost i kao posljedica toga postali su trajna meta napada svojih socijalističkih, a posebno marksističkih protivnika. De Benoist je to objasnio na ovaj način:
„Liberalizam uopće nije imun na komunizam. Naprotiv, liberalizam je konačno načinio komunizam prihvatljivim i to prihvatljivim u trostrukom obliku. Načinio ga je prihvatljivim jer je sam širio ideju jednakosti koju istovremeno nije mogao ostvariti. Stoga se može zaključiti da liberalizam u blagom obliku uvodi onu težnju koja je temelj za komunizam. Konačno, liberalizam je načinio komunizam prihvatljivim jer je razradio ideologiju tehnomorfnih potreba koje su ljude udaljile od stvarne slobode. Sve ovo čini ljude spremnima da prihvate socijalizam zbog nezaustavljive težnje za ravnopravnošću i sigurnošću.”2
Poglavlje „Homo economicus” raščlanjuje neke pojave koje se svakog dana događaju u liberalnim društvima. Slično Novoj ljevici, i Nova desnica označuje liberalne sustave kao „hladni” totalitarizam. S jedne strane, liberalizam tvrdi da mu je glavna zadaća ostvariti slobodu, dok istovremeno unutarnja dinamika liberalnog društva neprestano pokazuje da je njegova stvarna skrb usmjerena prema gospodarstvu, potrošnji i kultu novca. Za Novu desnicu liberalizam je zapravo ideologija gospodarstva i etike, novca i morala, jer su u liberalnim društvima svi društveni i ljudski fenomeni svedeni na područje gospodarske transakcije. Gospodarski redukcionizam u liberalnim društvima postupno vodi u društvenu otuđenost, u opsesiju da se ostvari privatnost i potvrdi individualnost. Najvažnije je da sve to vodi u etničko i narodno iskorjenjivanje (Entwurzelung). A kada u konačnici dođe do sloma etničke povezanosti, liberalna društva postaju atomizirana. Nakon toga slijedi ono što Othmar Spann zove „ratom svih protiv svih” (bellum omnium contra omnes), koji vodi izravno u komunistički totalitarizam.
Kao što čitatelj može primijetiti, ovaj dio knjige bit će u većoj mjeri opisan i prikazat će neke društvene posljedice onoga ono što Alain de Benoist naziva „shizofrenijom liberalizma”. Za Novu desnicu idući logični korak takve egalitarne dinamike je prijelaz iz liberalizma u marksistički socijalizam ili „demokratski totalitarizam”. Poglavlja „Totalitarizam i egalitarizam” i „Homo sovieticus” pokušat će prikazati kako Nova desnica teoretski objašnjava totalitarizam. Uz to, u ovim poglavljima također ćemo se usredotočiti na neke oblike totalitarnog ponašanja u bivšim komunističkim državama. Treba naglasiti da Nova desnica i neki suvremeni europski konzervativni autori u znatnoj mjeri mijenjaju postojeće teorije totalitarizma. Zapravo se svi autori koje ćemo razmatrati slažu da razuzdani egalitarizam, udružen s mitom o gospodarskom napretku, stvara okvir za „totalitarnu demokraciju” koja je, prema njihovu mišljenju, zapravo krajnji oblik totalitarizma. Neki od autora koje ćemo također razmotriti su Michel Maffesoli, Claude Polin i Alain de Benoist.
Važno je primijetiti da autori o kojima govorimo nazivaju socijalističke države istočne Europe i Sovjetskog Saveza „komunističkim” državama. Zato ćemo se u spomenutim poglavljima također koristiti tim pojmom bez pejorativnih konotacija, iako ga na takav način često upotrebljavaju neki konzervativci. Nema potrebe ponavljati da postoji golema razlika između socijalističke Švedske i bivšega socijalističkoga Sovjetskog Saveza i zato sam, kako bih naglasio tu razliku, smatrao da pridjev „komunistički” više odgovara u opisivanju društvene stvarnosti bivšega Sovjetskog Saveza. Nakon reformi u sovjetskom društvu, koje su se primijenile u „Glasnosti” i „Perestrojci”, mnogi liberalni teoretičari više nisu smatrali Sovjetski Savez „totalitarnom” državom, već bi ga rađe opisali kao „autoritarnu državu”. Kao što je već navedeno na početku ove knjige, na žalost ne postoji jedinstveni politički vokabular oko kojeg bi se predstavnici društvenih znanosti složili u opisivanju društvenih fenomena. Posve je sigurno da bi mnogi suvremeni autori odbacili i samu pomisao da je Sovjetski Savez totalitarna država. Politički diskurs kojim se Nova desnica koristi kada raspravlja o konceptu totalitarizma uistinu može dovesti do određenih nesporazuma. Na primjer, uopće nije tajna da Nova desnica moderna liberalna društva naziva „mekim totalitarizmima”, što bi se mnogim liberalima vjerojatno činilo nepravednim i neutemeljenim. Nasuprot tome, mnoge socijalističke države često su liberalne demokracije opisivale kao „totalitarne”, pri čemu nisu priznavale vlastiti totalitarizam. No, nedvojbeno je i Staljin bio uvjeren da je društvo kojem se nalazi na čelu primjer najbolje uređene demokracije.
Prema mišljenju Nove desnice liberalna društva smatraju se nepogrešivima, a slobodu su svela na gospodarsku sastavnicu, iako to uopće i nije „sloboda”. Na taj način su se liberalna društva namjerno odrekla viših duhovnih vrednota i time neizbježno otkrila vlastite protototalitarne značajke, unatoč prividnom društvenom i političkom pluralizmu za koji se ustrajno zalažu. Priznati francuski konzervativni znanstvenik Claude Polin smatra da su individualizam, ekonomizam i egalitarizam glavni sastojci totalitarizma, a te vrijednosti usađene su u napredna liberalna društva. Bivši ruski disident i svjetski priznati stručnjak za logiku Aleksandar Zinovjev, koji je također imao ključni utjecaj na Novu desnicu i europske konzervativce, smatra da Sovjetski Savez predstavlja besprijekorno komunističko društvo, iznimno demokratično i, iznad svega, društvo koje je stvorilo novog čovjeka, kojega Zinovjev zove „homo sovieticus”. Zinovjev, koji u svojoj epistemologiji i društvenoj raščlambi ima zapanjujuće sličnosti s Paretom, Polinom i de Benoistom, uvjeren je da je sovjetski komunizam uistinu ostvario jednakost na svim društvenim razinama, bez obzira na neugodne posljedice koje su sovjetski građani morali pretrpjeti kako bi ta jednakost bila ostvarena. Kao što ćemo vidjeti u posljednjem poglavlju, Zinovjev smatra da sovjetski sustav logora, gulaga nije povijesna slučajnost niti totalitarni odmak od demokratskih načela. Naprotiv, on predstavlja konačni oblik demokratskih i egalitarnih aspiracija koji bi bio primijenjen bez obzira na Marxa i njegov znanstveni socijalizam.
Zbog velike raznolikosti pojmova i različitih konceptualizacija koje primjenjuju različiti konzervativni pisci, očito je vrlo teško dogovoriti se oko najprihvatljivije terminologije. Zato je cilj ove knjige prenijeti poruku koja bi bila prihvatljiva spomenutim autorima, bez obzira na različite pojmove kojima se oni koriste u svojim djelima. Maffesoli, Zinovjev, Polin, de Benoist, Dumont i vjerojatno neki drugi autori smatraju da istinski totalitarizam nije nacionalno određen, nego je riječ o međunarodnoj pojavi. Pravi totalitarizam nije represija koju manjina vrši nad većinom, nego represija koju većina vrši nad manjinom. Kako je to sažeto objasnio Polin: „Totalitarizam je totalni teror svih protiv svih u svakom trenutku.” Upravo su suvremene liberalne i socijalističke države bile su u stanju ostvariti takav specifičan oblik terora.
Za Novu desnicu čovječanstvo se kreće prema totalitarnom kaosu čiji je glavni uzrok izvorno judeokršćansko uvjerenje u egalitarizam. To je i glavno učenje Europske Nove desnice u vezi s genezom i rezultatom egalitarnog i demokratskog ideala.
-
Alain de Benoist, „L’ennemi prinicipal”, Eléments, br. 41, travanj-svibanj 1982. @Benoist1982e ↩
-
Isto, str. 45. ↩