Antonio Gramsci na desnici
Prema shvaćanju Nove desnice, svijet je bojišnica ideja. Zato je politički proces u svakoj zemlji prije svega rat ideja. Kultura je najdjelotvorniji nositelj političkih ideja, jer kultura mobilizira svijest javnosti ne samo uz pomoć efemernih slogana, nego i zato jer se istinski obraća povijesnom sjećanju ljudi. Nova desnica obrće marksističke postavke i tvrdi da su ideje, a ne gospodarska infrastruktura, temelj političkog života. Uzrok političkog uspjeha prevladavajućih socijalističkih i liberalnih ideologija temelji se na činjenici da su socijalistički i liberalni teoretičari vještije usađivali kulturnu svijest u mase. Posljedica toga je da su moderna egalitarna društva danas u mogućnosti zastupati svoju povijesnu utemeljenost i navodnu znanstvenu utemeljenost jer su intelektualni vođe takvih društava čvrsto ovladali područjem kulture. Koristeći se Gramscijevom strategijom političkog osvajanja, Nova desnica se slaže da prije zadobivanja političke moći treba poduzeti društveno-kulturno djelovanje. Kulturna moć je preduvjet za dobivanje političke moći. Oni koji će ostaviti traga u kulturi neizbježno će ostvariti dobit i u političkoj borbi. Kultura nije samo ures „nadstrukture”, kultura se ne daje puku na kapaljku. Upravo suprotno, ona je ključni i nezaobilazni dio ljudskog razvitka. Kultura je u stanju ostvariti društveno suglasje, čime vladajućoj eliti osigurava trajni politički legitimitet.
Nova desnica smatra da su moderni liberalni i socijalistički sustavi dva istrošena mita koji pokreću mase ne na temelju svojih znanstvenih značajki, nego zahvaljujući svome monopolu na kulturu. Stvarna snaga koja održava liberalizam i socijalizam je kulturni konsenzus koji vlada, manje ili više nesmetano, na višim razinama obrazovnog ili pravnog sustava. Kada se ta kulturna središta moći uklone, sustav mora mijenjati svoju infrastrukturu, a ne obrnuto, kako je tvrdio Karl Marx. Glavni razlog zbog kojega konzervativni pokreti i režimi nisu bili u stanju ostvariti trajni politički legitimitet nalazi se u njihovoj nesposobnosti da se uspješno infiltriraju u kulturno okruženje kako bi masama ponudili svoju protuideologiju. Ako konzervativni pokreti istinski žele ostvariti političku stabilnost, oni na prvom mjestu moraju oblikovati vlastitu kulturnu strategiju. To će im u konačnici pomoći da iz političke arene uklone socijalističke i liberalne utjecaje. Nova desnica smatra da se prije osvajanja vlasti treba pridobiti um ili, da parafraziramo Georgesa Sorela, svatko onaj tko ima političke ambicije prije svega treba vlastiti moćan svjetovni ili duhovni mit, kako bi njime pridobio mase.1 Ljevičarski pokreti tradicionalno su bili uspješniji od konzervativnih u razumijevanju političke uloge kulture. Nasuprot tome, moderni konzervativci naivno se drže uvjerenja da dugoročno gledano gospodarstvo može na najbolji način raspršiti svaku radikalnu ideologiju, uključujući i ideologiju njihovih marksističkih protivnika. Za Novu desnicu svaki je politički pokret osuđen na propast, ako nije u stanju u potpunosti pojmiti značenje kulture, popularnih mitova i onoga na što je moderna javnost osjetljiva. Štoviše, takvi će politički pokreti zauvijek biti onemogućeni u dobivanju političkog ugleda, koji može dati samo kultura.
U namjeri da smanji politički utjecaj socijalizma i liberalizma, Nova desnica predlaže nacrt za kulturnu borbu pri čemu jednostavno preuzima donekle izmijenjenu poruku koju je Antonio Gramsci uputio komunističkim intelektualcima, a ta se poruka sastoji u tome da intelektualac „treba biti djelatno uključen u praktični život, kao graditelj, kao organizator, on mora biti ‘trajno uvjerljiv’, jer on (intelektualac) nije samo govornik”.2
Gramsci odbacuje ulogu intelektualca kao „stručnjaka”, odnosno onoga što Werner Sombart zove „Fachmann”. Umjesto toga, Gramsci uvodi organskog intelektualca koji je istovremeno i popularni vođa i „specijalist”.3 Prema Gramsciju, „intelektualci su ‘dužnosnici’ vladajuće klase koji izvršavaju dužnosti društvene hegemonije i političke vlasti, odnosno oni izvršavaju ono što su veliki dijelovi stanovništva ‘spontanim’ pristankom prihvatili kao smjer društvenog života koji je zacrtala vladajuća klasa. Taj pristanak masa pojavljuje se kao ‘povijesni’, odnosno proizlazi iz ugleda”.4
Raspravljajući o kulturi kao sredstvu osvajanja političke vlasti, Nova desnica joj daje širu konotaciju koja želi obuhvatiti sve dijelove društvenog života: niže obrazovanje, medije, pa čak i moderne popularne mitove. U tom smislu Nova desnica blisko se oslanja na pravila koja je postavio Gramsci. Nasuprot Lenjinu, Gramsci smatra da niti u jednom društvu vlast ne može zadržati autoritet ako nije u stanju shvatiti važnost popularne kulture i zahtjeve javnosti. Drugim riječima, marksizam, fašizam ili liberalizam mogu steći puni legitimitet isključivo ako se oslanjaju na građansko društvo, a ako je to potrebno, trebaju ga i slijediti i na taj će način doći do vlasti. Takva „moć” često je nevidljiva i jedva djeluje preko političkih ili zakonskih ustanova. Više je riječ o implicitnoj moći, koja je formalno podređena državi, a u stvarnosti je sredstvo države. Stvarna politička moć raste kada je interakcija između implicitne moći i eksplicitne moći (države) ostvarena s najvećim učinkom. Nasuprot tome, ako prevlada raskol između države i društva, ako „intelektualna manjina” bude trajno neprijateljski raspoložena prema državnim ustanovama, onda je gotovo sigurno da će, prije ili kasnije, vladajući režim i elita biti potisnuti s vlasti. Stvarna kriza legitimiteta vlasti počinje tek onda kada inteligencija počne napuštati državnu vlast. To dovodi do slabljenja države pa će država, bez obzira na represivni sustav koji joj stoji na raspolaganju, nastaviti djelovati bez potpore svoga glavnoga društvenog oslonca.
Koristeći se Gramscijevim modelom kulturnog osvajanja, autori Nove desnice primjećuju da će njihove ideje imati politički utjecaj samo ako te ideje šire „kontrakulturu” u postojećem liberalnome institucionalnom okviru. Svi prijašnji društveni preokreti, uključujući i Francusku revoluciju, pa čak i raniju industrijsku revoluciju, ne bi sazreli da nije postojao znatan broj utjecajnih mislilaca, koji su voljno ili nenamjerno uveli nove ideje i nove okvire razmišljanja. Prema mišljenju Nove desnice, današnja liberalna desnica čini ključnu pogrešku naglašavajući važnost gospodarske djelotvornosti, dok istovremeno zaboravlja da trajni politički uspjeh može biti ostvaren isključivo intelektualnim i kulturnim ostvarenjima. Ovaj paradoks pobuđuje još veću pažnju ako se uzme u obzir da socijalistički i komunistički intelektualci gledaju na gospodarstvo kao na temelj povijesnog razvitka, a na sve oblike kulture kao na ideološku nadgradnju. No, u stvarnoj političkoj borbi socijalisti su, čini se, bolje shvatili ulogu kulturne nadgradnje nego njihovi konzervativni suparnici. Zato ljevičari neprestano i neumoljivo zagovaraju „novo obrazovanje”, „novu osjetljivost”, „novu sociologiju spolnosti” itd.5
Za Novu desnicu „deideologizacija” koja traje u europskome političkom životu dovela je do ozbiljne kulturne praznine. Marksističke ideje izgubile su nadmoć u kulturnom životu, dok liberalizam nije bio u stanju stvoriti novi mit koji bi pokrenuo mase. Zato je na Novoj desnici da izađe na scenu i započne novu bitku na kulturnom planu.
Nova desnica smatra da su zapadnoeuropska društva pokušala ostati institucionalno konzervativna, ali bez obzira na to nisu bila u stanju oduprijeti se raznim egalitarističkim i socijalističkim utjecajima. U idućim poglavljima pokazat ću kako Nova desnica smatra da se s jednakošću ne može poigravati različitim klasično-liberalnim konstruktima poput „jednakosti mogućnosti” ili „pravom na gospodarsku diferencijaciju”. Nova desnica smatra da će se dugoročno liberalne proklamacije pravne ravnopravnosti neizbježno preliti na druga područja, uključujući gospodarstvo. Neokonzervativni i liberalni teoretičari neće biti u stanju oduprijeti se socijalističkim i egalitarnim trendovima u vlastitome političkom okruženju, osim ako prvo ne redefiniraju koncept pravne jednakosti. Prema mišljenju Nove desnice, da bi se to učinilo, potrebno je ustrojiti ozbiljnu konzervativnu ideologiju. Čak i nedavno priklanjanje bivših socijalističkih intelektualaca liberalima i neokonzervativcima ne može imati trajni uspjeh jer liberalni mislioci usmjeravaju svoju pozornost na žalosne posljedice marksizma, koje simboliziraju sovjetski logori, gulazi, a istovremeno nisu u stanju raščlaniti egalitarne uzroke koji su do toga i doveli.
Izdaja intelektualaca
Ismijavajući prevrtljivost bivših socijalističkih intelektualaca koji su „od divljenja Mao Ce Tungu dogurali do članstva u Rotary klubu”,6 Alain de Benoist zapravo skreće pozornost na prevrtljivost europske inteligencije koja nakon vlastitoga političkog konvertitstva rijetko pokazuje kajanje. Kako bi ovo argumentirao, de Benoist upozorava na slučaj francuskih intelektualaca za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u vichyjevskoj Francuskoj. Oni su brzo prigrlili ideje fašizma, kada su te ideje na kulturnom planu bile „u modi”. Još su brže te ideje odbacili kada je socijalizam u kulturnom životu postao poželjan:
„Između 1940. i 1944. niti jedna društvena skupina nije se u tolikoj mjeri priklonila njemačkom okupatoru kao francuska inteligencija. U tom smislu ništa se nije promijenilo. Intelektualci su i dalje očarani dominantnom ideologijom. Poirot Delpech je u pravu kada tvrdi da živimo u vremenu ‘kolaboracionista’. Uz to, riječ je o neprestanom otkrivanju novih ideologija, pri čemu se ponavlja ono što je zapravo već viđeno, odnosno uvijek je upravo ta nova ideologija ona koja je ‘nepogrešiva’. Pri tome se koriste ‘mudre’ fraze kako bi se impresionirale budale. Ova vještina neiskrene samokritike sastoji se u tome da se ljevičarski intelektualci neprestano penju za govornicu kako bi izjavili da su u pravu, a istovremeno objašnjavaju da zapravo nisu u pravu. I uz sve to, razočarani intelektualac uključuje se, jer ga njegova ‘dobra savjest’ na to obvezuje, u monoteizam ideološkog kupleraja, odnosno u cirkusantsko kritiziranje represivnosti sovjetskog sustava. On svojom kritikom represije u Sovjetskom Savezu ‘brani ljudska prava’, iako to od njega nikada ne zahtjeva stvarni angažman.”7
Ove tvrdnje mogu dodatno osnažiti mišljenje Nove desnice da je inteligencija neodvojivi grubi proizvod duha vremena (Zeitgeist), odnosno uvijek je spremna odbaciti svoje slogane kada njezini omiljeni intelektualni gurui padnu u nemilost. Činjenica da intelektualci trenutno napuštaju marksizam, koji je bio tako dobro zastupljen na modernom tržištu ideja, potvrđuje tvrdnju da je Marx prestao biti izvor privlačnosti za suvremene intelektualce. Nakon svega ovoga, de Benoist može jedino izraziti žaljenje što je suvremeni intelektualni krajolik opustošen:
„U Francuskoj se više ne vode rasprave. Nema dubljih raščlambi. Usput treba napomenuti da je postalo lako izbjeći raspravu. Dovoljno je diskvalificirati protivnika. Ovo je puno lakše nego opovrgnuti njegove argumente. Danas se ocjenjuje kutija u kojoj se čuvaju šahovske figure (odnosno položaj s kojeg netko govori), a ne sami pijuni (odnosno ono što se govori). Danas se napada osoba, a ne ono što ta osoba govori.”8
Proces intelektualne prostitucije i izdaje bivših idola, što graniči s izravnom političkom izdajom, zadobio je prema mišljenju Nove desnice patološke razmjere. Nova desnica kritizira bivše maoiste i lenjiniste koji su se preobratili u ugledne neokonzervativce, ali ona s podjednakom snagom iskazuje poštovanje za ljevičarske intelektualce koji nisu podlegli sirenskom zovu neokonzervativizma. Među tim ljevičarima je i socijalist Régis Debray, koji na sličan način kao i de Benoist primjećuje:
„Kada se u sovjetskim logorima nalazilo između tri i pet milijuna logoraša, svi pariški umjetnici naguravali su se po salonima sovjetskog poslanstva. A danas, kada najmanje pristrani stručnjaci procjenjuju da u Sovjetskom Savezu ima između 1.000 i 5.000 političkih zatvorenika, ti isti ljudi s gađenjem prosvjeduju pred ogradom sovjetskog poslanstva. Ovo je dokaz da mržnja nije razmjerna onome što se mrzi, nego sve ovisi o trenutku i obliku u kojem se nešto prikazuje.”9
Zato je Nova desnica uglavnom negativno ocjenjivala ulogu inteligencije u 20. stoljeću. Uloga inteligencije sastojala se u tome da potkopava javnu svijest i stvara nekompetentna politička vodstva – vodstva koja su se oslanjala na istu tu korumpiranu inteligenciju, kako bi produljila svoju vlast. Nova desnica vjerojatno je prvi kulturni pokret koji je upotrijebio pojam „kulturni terorizam” kako bi opisao one socijaliste i liberale koji su je napadali na nepošten način. Ukloniti te intelektualne ograde „duhovnog terorizma” i oživjeti vlastitu intelektualnu baštinu danas je jedan od glavnih zadataka Nove desnice.
Nova desnica želi oživjeti kulturno naslijeđe ranih europskih revolucionarnih konzervativaca. Ovo je problem kojem ćemo se posebno posvetiti.
-
Vidjeti: Georges Sorel, La Réflexion sur la violence, M. Rivière, Pariz 1930. @Sorel1930 ↩
-
Antonio Gramsci, The Modern Prince and Other Writings, preveo Louis Marks, International Publishers Inc., New York 1959., str. 122. @Gramsci1959 ↩
-
Isto. ↩
-
Isto, str. 124. ↩
-
Sudeći po broju knjiga koje su objavljene između 1970. i 1980. s naslovom koji sadrži frazu „prema novoj sociologiji” („towards another sociology (of)”), može se zaključiti da intelektualni žargon doživljava pravi procvat vlastite mimikrije. Vidjeti: Marcel Samuel, Raphael Cohen, Matériaux pour une sociologie du langage (Maspero, Pariz 1971.) @Samuel1971; Lucien Goldman, Pour une sociologie du roman (Gallimard, Pariz 1964.) @Goldman1964; Micheal Lowy, Pour une sociologie des intellectueles révolutionnaires: l’evolution politique de Lukacs 1909. – 1929. (PUF, Pariz 1976.) @Lowy1976 itd. ↩
-
Ovo je naslov knjige koju je napisao Guy Hocquenghem: Lettre ouverte à ceux qui sont passés du col Mao au Rotary („Otvoreno pismo onima koji su od maoista postali članovi Rotary kluba”), Albin Michel, Pariz 1986. @Hocquenghem1986 Prikaz knjige objavio je Guillaume Faye: „Hocquenghem vend la mêche”, Eléments, 1986., str. 54.–56. @Faye1986 ↩
-
Alain de Benoist, „Intelligentsia: les jeux du cirque”, Le Figaro Magazine, 5. 5. 1979., str. 82. @Benoist1979fm2 ↩
-
Isto. ↩
-
Régis Debray, Les Empires contre I’Europe, Gallimard, Pariz, str. 173., 16.–17. @Debray1985, navedeno u: Alain de Benoist, Europe, Tiers monde, même combat, Laffont, Pariz 1986., str. 236. @Benoist1986 ↩