Oswald Spengler i povijest kao sudbina
U raspravama o intelektualnim rodonačelnicima Europske Nove desnice, često nailazimo na ime Oswalda Spenglera (1880. – 1936.), poznatoga njemačkog mislioca koji je imao znatan utjecaj na europske konzervativne intelektualce prije Drugoga svjetskog rata. Iako je nakon rata njegova popularnost donekle izblijedjela, Spengler i dalje predstavlja ozbiljan predmet znanstvene analize. Njegov kulturni pesimizam, koji se ponekad čini pretjeranim, privukao je pažnju tisuća intelektualaca diljem svijeta i može se reći da je pojava Nove desnice novi dokaz o obnovljenom interesu za Spenglerova pesimistična proročanstva. Teror moderne tehnologije, totalitarizmi sovjetske Rusije i nacističke Njemačke, sve veća obezvrijeđenost ljudskog života su čimbenici koji su vjerojatno potvrdili neka Spenglerova ranija razmišljanja o neizbježnoj propasti Europe. To viđenje on je ocrtao u svome velikom djelu Propast Zapada.
Spengler je napisao Propast Zapada kada se Njemačka nadala pobjedi u Prvome svjetskom ratu. No, kada je rat za Njemačku završio porazom, njegovo je djelo samo potvrdilo prevladavajuće njemačko uvjerenje da Europa neizbježno ide prema propasti. Tijekom Spenglerova života vjera u pravocrtni napredak čovječanstva i u čovjekovu urođenu sposobnost da se usavršava još uvijek je imala snagu koja je bila gotovo na razini religije, iako je razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata donijelo val iznenadnog skepticizma. Zasljepljujući učinci novih tehnologija ubrzo su shvaćeni ne samo kao znak napretka, nego i kao savršeni alat za uništenje čovječanstva. Nehotice, Spengler je u pokušaju da ponudi interpretaciju cijele europske povijesti zapravo najbolje opisao povijest svoga vlastitog doba i probleme svoga naraštaja. Bio je jedan od prvih pisaca koji su pokušali pronaći uzorak kulturnog razvitka i kulturnog propadanja. Time je želio svojoj raščlambi dati determinističku i u određenoj mjeri znanstvenu vrijednost. Rezultat njegova rada bila je „morfologija povijesti”, kako se često naziva njegov pristup, iako bi, vjerojatno, njegov rad bilo bolje nazvati „biologijom povijesti”. Pojam „biologija” zaista se čini prikladnijim ako se uzme u obzir Spenglerova sklonost da na kulture gleda kao na žive i organske jedinice na koje podjednako utječu bolesti i pošasti, kao i jasni znakovi zdravog života.
Spengler je na prvom mjestu odbio apstraktno načelo „čovječanstva” i „humanosti”. Njegova cjelokupna vizija ljudske vrste temelji se na različitim i suprotstavljenim narodima od kojih svaki proživljava rast i smrt. Spengler je pisao da je koncept čovječanstva ili „zoološki koncept ili prazna fraza. Ako fantom ‘čovječanstva’ nestane iz kretanja povijesnih oblika, primijetit ćemo zapanjujuće obilje konkretnih oblika”.1
Spengler je bio svjestan da koncept „svjetske povijesti” sadržava impresivan niz različitih i moćnih kultura, od kojih svaka ima svoj oblik, svoj cilj, svoje postojanje i propast. Zato je i napisao: „Postoje kulture, narodi, jezici, istine, bogovi i krajolici koji cvjetaju i oni koji su već ocvali, podjednako kao što ima mladih i starih stabala hrasta, borova, cvijeća, grana i latica. No, ne postoji ‘čovječanstvo’ koje je ostarjelo.”2 Naprotiv, sve kulture razvijaju se u svojoj „uzvišenoj ispraznosti” (erhabene Zwecklosigkeit) i ljudska volja nikada neće obrnuti taj proces.
Prema Spengleru, svaka kultura prolazi različite cikluse ili različita povijesna razdoblja. Na početku postoji razdoblje kulturnog procvata ili ono što bi se moglo nazvati „proljećem” neke kulture. Zatim dolazi razdoblje sazrijevanja, koji Spengler naziva „ljeto” ili „jesen”. Konačno dolazi razdoblje samouništenja ili kraja neke kulture, a Spengler to naziva civilizacijom. Takav ciklički tijek povijesti neizbježna je nevolja svih kultura, iako periodizacija ovisi o naciji, zemljopisnom položaju ili određenom razdoblju. Takvo povijesno kruženje postoji i na području politike i državništva, pa i politički procesi imaju rano razdoblje, sazrijevanje te konačnu propast. U skladu s ovime, završne godine Prvoga svjetskog rata, kada je Spengler dovršavao svoje djelo, bile su razdoblje završetka vladavine zemljoposjedničke aristokracije i ujedno vrijeme procvata parlamentarne plutokracije, a nakon ovoga uslijedit će razdoblje vladavine masa, i na kraju cezarizam.
Spengler je bio uvjeren da se budući oblici političkog života mogu prilično dobro predvidjeti, ali pod uvjetom da su dostupni točni povijesni podaci. Kao što i biološko postojanje ljudskih bića ima jasno određeni početak i kraj određen smrću, tako i svaka kultura ima svoje značajke koje neprestano stare i uobičajeno ne traju dulje od jednog tisućljeća. Toliko vremena treba da se od „proljeća” neke kulture dođe do njezine suprotnosti, odnosno do „zime” neke civilizacije. Spengler je izabrao razdoblje od jednog tisućljeća jer je bio uvjeren da je to razdoblje u kojem dolazi do propadanja neke kulture, a nakon toga se svako društvo mora suočiti sa samorazaranjem. Tako je i nakon sloma Rimskog Carstva do obnove europske kulture došlo u 9. stoljeću s karolinškom dinastijom. Nakon bolnog procesa rasta, nametanja i sazrijevanja, tisuću godina kasnije, u 20. stoljeću, život u Europi približava se svojemu konačnome povijesnom kraju. No, Spengler ne objašnjava kako kulture nastaju i što ih drži na životu. Za njega to ostaje tajna koja je nepojmljiva čovjekovoj spoznaji.
Spengler i njegovi suvremeni nasljednici u Novoj desnici smatraju da se europska kultura preobrazila u civilizaciju koja je ugrožena uznapredovalim oblicima društvenog, moralnog i političkog propadanja. Nakon industrijske revolucije, Europa je prošla razdoblje kulture i danas u najakutnijem obliku preživljava „zimu” svoga postojanja. U Europi su se pojavili novi oblici političkog života obilježeni ideologijom ekonomizma i plutokracijom. Svaki djelić društvenog života sveden je na golemu gospodarsku transakciju. A budući da nitko ne može biti potpuno zadovoljan, a istovremeno svatko želi zagrabiti još i više, razumljivo je da mase traže promjene u postojećem političkom okviru. Ta žudnja za „promjenom” prometnut će se u nezaustavljiv sunovrat osjećaja za javnu odgovornost, a nakon toga uslijedit će iskorijenjenost i društvene boljke koje će neizbježno i u konačnici voditi do cezarizma ili totalitarizma. Konačno, prije nego što „snažni režimi” u potpunosti stupe na scenu, demokratski sustavi bit će poremećeni društvenim potresima, političkim skandalima i strahovitom korupcijom na svim razinama društva. „Upravo se novcem”, piše Spengler, „demokracija uništava, nakon što novac uništi duh”.3 Štoviše, kako primjećuje Spengler, prijelaz iz demokracije u vladavinu masa bit će olakšan kada tiranija nekolicine bude zamijenjena tiranijom mnoštva:
„No, upravo je to neizbježan rezultat europsko-američkog liberalizma, koji je Robespierre definirao kao ‘despociju slobode nad tiranijom’. Umjesto lomače dolazi velika tišina. Diktatura stranačkih čelnika ima potporu u diktaturi tiska. Uz pomoć novca tisak se koristi kako bi zaveo mase čitatelja, pa i cjelokupno stanovništvo, kako bi ga se odvuklo od neprijatelja i dovelo pod vlastiti misaoni nadzor. A kada se netko stavi pod takav nadzor, onda on zna samo ono što mora znati i viša volja oblikuje njegov svjetonazor. Zato više nije potrebno, kao što su to radili vladari iz razdoblja baroka, tražiti od podanika da krenu u rat. Danas se podanici bičuju novinskim člancima, brzojavima i slikama tako dugo dok oni sami ne zatraže da im se da oružje i dok ne prisile svoje vođe da ih povedu u bitku, a vođe ionako žele biti natjerani u takvu bitku.”4
Gotovo uopće nema lijeka koji bi spriječio predodređeni proces društvenog raspada. Europa je ostarjela, više se ne želi boriti, a njezini politički i kulturni potencijali su iscrpljeni. Prema tome, Europa je prisiljena odreći se svoje kulturne nadmoći i prepustiti je nacijama i rasama koje su primitivnije i barbarskije, manje izložene utjecajima pacifizma i grizodušja. A kada dođe do propasti Europe, započet će nova kultura, nova nacija i novi povijesni ciklus. Europski čovjek izgubio je osjećaj da je sve u povijesti relativno, pa naivno misli da će njegove „nepobitne” i „vječite” istine ostati zauvijek postojane za sve ljude na cijelom svijetu. Ako moderni Europljanin želi priznati svoju povijesnu ranjivost, navodi Spengler, onda se konačno mora izdignuti iz promatranja svijeta iz „žablje perspektive” (Froschperspektive) i razviti drukčije stajalište prema političkim uvjerenjima i istinama koje su različite od njegovih. Spengler postavlja pitanje kakve veze imaju Parsifal ili Prometej s prosječnim Japancem. Isto tako, kakva je važnost Sofokla za nekog Indijca i nisu li „filozofija Bacona ili Kanta za modernog Kineza ili Arapina, koji imaju sasvim drukčije oblikovan intelekt, isključivo nevažna zanimljivosti?”.5
Spengler je prvi primijetio pluralitet povijesti i nejednaku zastupljenost različitih povijesti u vremenu i prostoru. Heinrich Scholz, Spenglerov suvremenik i sljedbenik, komentirajući njegov rad, primijetio je – ako povijest nije univerzalna, nego se očituje na policentričan način, onda se ona i ne može promatrati kao kontinuitet. Naprotiv, treba je raščlaniti na samostalne i jasno odvojene cikličke pojave, a broj takvih povijesti određen je središtima u kojima je život usredotočen u kreativnim arhetipovima.6 Polazeći od Spenglerova mišljenja, Nova desnica također smatra da je za Europu nastupilo razdoblje u kojem je ona stjecište moralnog, društvenog i političkog propadanja. Zato bi bilo pogrešno smatrati, kako to čine mnogobrojni liberalni i socijalistički autori, da će „Zapad”, odnosno Europa, biti mjerilo za izvaneuropske narode:
„Povijest ne treba shvaćati kao neprekinuti i u konačnici nepredvidljiv razvitak europskog čovjeka. Povijest je zapravo životopis različitih kultura koje nemaju zajedničkih točaka, osim što ih zovemo kulturama, a svaka od njih ima svoju sudbinu, postojanje i propast.”7
Spengler postavlja pitanje kako razlikovati kulturu od njezine antiteze, odnosno civilizacije? Njegov je odgovor da civilizacija predstavlja entropiju kulture; civilizacija predstavlja život u kojem je sva produktivna energija iscrpljena, odnosno riječ je o kulturi koja živi od svoje prošlosti. U tom smislu civilizacija se može opisati kao zakonita, ali jalova nasljednica kulture. Civilizacija je proizvod intelekta, intelekta koji je u potpunosti racionaliziran (durch-rationalisiert). Civilizacija je istovjetna iskorijenjenosti, a iskorijenjenost dobiva svoj konačni oblik u modernom velegradu. Snaga pojedinaca suprotstavljena masi, kreativnost suprotstavljena dekadenciji, genijalnost suprotstavljena racionalnosti – to su neki od najjasnijih znakova koji kulturu razlikuju od civilizacije:
„Kultura i civilizacija – na jednoj strani živo i produhovljeno tijelo, a na drugoj strani mumija toga istog tijela. Upravo se tako može opisati zapadna Europa prije 1800. godine i nakon nje. Život, u svome bogatstvu i normalnosti, mijenjao se i sazrijevao iznutra, u sklopu jednoga impresivnog tijeka koji se protezao od mladenačkog razdoblja gotike, preko Goethea i Napoleona, pa do ostarjelog, umjetnog i iskorijenjenog života u našim velegradovima, a takav način života oblikovan je intelektom. Kultura i civilizacija su organizam rođen na selu, a završava kao nepokretni mehanizam.”8
Ali Spenglerov prikaz povijesti također sadrži i određene proturječnosti. Unatoč njegovoj tvrdnji da je 19. stoljeće bilo razdoblje uznapredovaloga društvenog propadanja, upravo su tijekom tog razdoblja u svim područjima ostvareni sjajni uspjesi pa ih je čak i Spengler osobno objašnjavao kao podsjetnike na ostvarenja iz klasičnih razdoblja. Scholz smatra da Spenglerova tvrdnja o nepovratnom gubljenju antičke grčke kulture ne djeluje uvjerljivo ako se uzme u obzir stalni interes za grčko-rimski duh, bez obzira na to što su antički grčki gradovi-države zaista stvar prošlosti. Scholz smatra da su, unatoč povijesnom razmaku, mislioci poput Sokrata i Platona i dalje dio modernoga kulturnog naslijeđa, kao što su to bili i u zrelom razdoblju europske kulture, odnosno u 17. stoljeću.
Najvjerojatnije se najveća dvosmislenost u vezi sa Spenglerovom interpretacijom povijesti nalazi u njegovu neizlječivom pesimizmu, posebice kada smatra da je pad europske kulture neizbježan. U poznatom eseju Pessimismus, koji je Spengler napisao kao odgovor svojim kritičarima, on smatra da se čovjek mora pomiriti s povijesnom sudbinom. U vezi s ovime Spengler navodi da je „prva neizbježna stvar s kojom se čovjek suočava njegova neizbježna sudbina. Isto tako nijedan čovjek svojim umom ne može spoznati i svojom voljom ne može promijeniti mjesto i vrijeme u kojem se rodio: svatko tko se rodio, rodio se u jednom narodu, jednoj vjeri, jednom društvenom položaju, jednom vremenskom razdoblju i u jednoj kulturi”.9 Spengler smatra da je čovjek u tolikoj mjeri ograničen svojim povijesnim okruženjem da su svi pokušaji da promijeni vlastitu sudbinu uzaludni. Ako se uzmu u obzir sve ove činjenice, onda su sva liberalna i socijalistička filozofiranja o „svijetloj budućnosti”, o dužnostima čovječanstva i etike, u kojima se razmatra budućnost, tek puka besmislica. Spengler ne vidi nikakav drugi put iskupljenja osim da se proglasi nepromjenjivim i odlučnim pesimistom u odnosu na „ciljeve čovječanstva”:
„Za mene je čovječanstvo zoološka količina. Ne vidim napretka, cilja ili puta za čovječanstvo, osim u glavama zapadnjačkih zagovornika napretka, a oni su licemjeri. Ne vidim niti jednog pojedinca, a još manje zajedništvo napora, osjećaja i razumijevanja u tim nepreglednim ljudskim masama.”10
No, nakon što zagovara nemogućnost određivanja tijeka povijesti, Spengler čini zbunjujući zaokret za čitatelje i poput Fausta kliče: „Ne, nisam pesimist, pesimizam znači ne vidjeti pred sobom nikakve zadaće. Ali ja vidim toliko neizvršenih zadaća da se bojim kako neće biti ni vremena ni ljudi koji bi ih mogli izvršiti.”11 Ove riječi ne uklapaju se u povijesni pesimizam koji je on prije tako strastveno utjelovio. Štoviše, u svojim kasnijim radovima zagovarao je silu i ratničku čvrstoću koja će spriječiti propast Europe. Zato bi se moglo zaključiti da Spengler na elegantan način zagovara povijesni pesimizam ili „pesimizam sa svrhom” (Zweck-Pessimismus), tako dugo dok se on uklapa u shemu o nepovratnom propadanju europske politike. No, u trenutku kada primjećuje kulturne i političke točke koje bi mogle poslužiti za moralno i društveno oživljavanje Europe, on odmah napušta pesimizam i okreće se politici moći.12 Ova značajka često se može primijetiti i u mnogih drugih njemačkih romantičara i društvenih mislilaca, posebno u Nietzschea, Treitschkea, a u znatnoj mjeri i u pisaca koji pripadaju Novoj desnici. Može se postaviti pitanje zašto bi se netko brinuo za sudbinu Europe ako je njezina sudbina ionako unaprijed određena, ako je na višoj razini kocka već bačena pa su svi politički i kulturni napori ionako besmisleni? Kada Spengler pokušava popraviti ono što je nepopravljivo, kada zagovara faustovski mentalitet i želju za posjedovanjem moći, on zapravo utjelovljuje socijalistički optimizam, a ne ideje onih koji su se pomirili s nadolazećom društvenom katastrofom. Ova dvosmislenost često je prisutna i u djelima pisaca Nove desnice. Oni se priklanjaju kružnom tijeku povijesti i, kao i Spengler, žale što se svaki povijesni krug mora zatvoriti i prepustiti svoje mjesto nečemu novome. Ukratko, na jednoj strani prisutan je duboki „kulturni pesimizam” i rezignacija zbog neizbježnog propadanja Europe, a na drugoj strani očito je prisutno slavljenje faustovske želje za moći.
Ove ideje čine temelje gledišta Nove desnice na povijest. No, bez obzira na to što se moderna politika čini tako jadnom i propalom, bez obzira na to kakav će biti rezultat borbe i bez obzira na to koliko se Europa činila ugroženom, Nova desnica i dalje je čvrsto uvjerena da je još uvijek vrijedno umrijeti za Europu kao časni ratnik. Alain de Benoist je na početku jedne svoje knjige citirao izreku Aleksandra Zinovjeva da se „povijesni optimist ne oslanja ni na što i ni na koga”. Time je de Benoist u biti naznačio da za Europu treba dati život kao borac, bez obzira na to što se bitka ionako čini unaprijed izgubljenom.
-
Oswald Spengler, Der Untergang des Abendlandes, C.H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung, München 1923., sv. I., str. 27. @Spengler1923 ↩
-
Isto, sv. I., str. 28. ↩
-
Isto, sv. I., str. 578. ↩
-
Isto, sv. I., str. 577. ↩
-
Isto, sv. I., str. 30. ↩
-
Za cijelu raspravu vidjeti prikaz Spenglerove knjige: Heinrich Scholz, Zum ‘Untergang des Abendlandes’, Verlag von Reuther und Reichard, Berlin 1920., str. 10. @Scholz1920 ↩
-
Isto, str. 11. ↩
-
O\ . Spengler, Der Untergang, sv. I., str. 447.–448. @Spengler1923 ↩
-
Oswald Spengler, „Pessimismus”, Reden und Aufsätze, Beck’sche Verlagsbuchhandlung, München 1937., str. 70. @Spengler1937 ↩
-
Isto, str. 73.–74. ↩
-
Isto, str. 75. ↩
-
Ovo je posebice vidljivo u tekstu: „Ist Weltfriede möglich?”, Reden und Aufsätze, str. 292., gdje Spengler navodi: „Mir je težnja, rat je stvarnost, a povijest čovječanstva nikada nije vodila brigu o ljudskim željama i idealima. Život je bitka između biljki, životinja i ljudi, rat između pojedinaca, klasa, društava, naroda i država, bez obzira vodili li se taj rat u gospodarskom, društveno-političkom ili vojnom obliku.” ↩