Vilfredo Pareto i politička patologija
Malo je mislilaca ostavilo tako snažan utjecaj na Europsku Novu desnicu kao francusko-talijansko-švicarski politički sociolog i ekonomist Vilfredo Pareto (1848. – 1923.). Početkom 20. stoljeća Pareto je bio ugledan i cijenjeni politički mislilac, ali je njegova popularnost nakon Drugoga svjetskog rata naglo opala. Fašizam u Europi je koristio, ali i zlorabio Paretovu intelektualnu ostavštinu. Vjerojatno je to bio i razlog zašto je njegov rad nakon 1945. u intelektualnim krugovima marginaliziran.
Paretova politička sociologija teško bi se mogla usuglasiti s modernim liberalnim ili socijalističkim svjetonazorima. Ovo je i razumljivo jer je upravo Pareto bio oštar kritičar liberalizma i socijalizma. U svome radu je temeljito raščlanjivao silnice i pokretačke snage koje se nalaze u pozadini određenih političkih ideja i uvjerenja. Došao je do zaključka da političke ideje i uvjerenja često imaju patološke značajke, bez obzira na to što se na prvi pogled čine korisnima i vrijednima. Suvremeni Paretovi proučavatelji, npr. Guillaume Faye, išli su tako daleko da su pronašli velike sličnosti između Pareta i Freuda. Na isti način na koji je Freud pokušavao otkriti patološko ponašanje u naizgled normalnih pojedinaca, tako je i Pareto pokušavao razotkriti društvene i političke nedostatke koji se kriju iza uglednijih ideologija i političkih uvjerenja.1
Pareto je smatrao da, općenito govoreći, svaka vlast pokušava sačuvati svoje političke ustanove i unutarnji sklad dajući naknadno opravdanje za svoje političke postupke. A ti politički postupci zapravo se nalaze u oštroj suprotnosti s izvornim političkim ciljevima. U stvarnosti ovo znači da svaka vlast ima sklonost posezati za „uljepšavanjem” svoga neprimjernog i često zločinačkog ponašanja. To se čini jednostavnim preuzimanjem fraza kao što su „demokracija”, „demokratska nužnost” i „borba za mir”, a kako bi se pronašlo potrebno opravdanje za počinjena djela. Ipak, bilo bi pogrešno smatrati da je takvo neprimjereno ponašanje isključivo posljedica urote vlade ili skupine korumpiranih političara koji žele zavarati mase. Naprotiv, većina političara, ali i običnih ljudi, skloni su gledati na određenu društvenu pojavu kao na odraz u konveksnom zrcalu. Posljedica toga je da ocjenjuju vrijednost ili objektivnost te pojave tek nakon što su izobličili njezinu stvarnu sliku. Tako se neki društveni fenomen (primjerice, nasilni prosvjedi, državni udar, teroristički napad) često percipira kroz prizmu osobnih uvjerenja, pa su mišljenja o takvim događajima često utemeljena na snazi ili na slabosti tih uvjerenja. Pareto smatra da je vrlo ozbiljna pogreška smatrati da je vođa nekoga represivnog režima uvijek lažljivac ili lopov, samo zato jer se oni kojima on vlada, a koji su ga u nekim slučajevima i izabrali na vlast, osjećaju prevarenima ili potlačenima. Puno je vjerojatnije da je takav vođa žrtva pogrešne samopercepcije, odnosno on svoju vlast zaista smatra utemeljenom i istinoljubivom te je u dobroj vjeri želi podijeliti sa svojim građanima, odnosno onima koji su ga i doveli na vlast. Kao primjer ovakve zablude Pareto navodi socijalističke intelektualce, za koje primjećuje da „mnogi ljudi nisu socijalisti zato jer su razmišljanjem prihvatili socijalistička načela. Naprotiv, oni su prihvatili socijalistička uvjerenja upravo zato jer (već) jesu socijalisti”.2
Guillaume Faye je u svome eseju o Paretovoj „doksoanalizi” primijetio da je za liberale i socijaliste u Paretovoj raščlambi neprihvatljivo to što je suvremene ideologije usporedio s neurozama, odnosno latentnim očitovanjima mimikrija i nerealnih čimbenika. Ovo je osobito slučaj u ideologijama (npr. socijalizam, liberalizam, kršćanstvo) koje se prikazuju u svojim racionalnim i „znanstvenim” aspektima. U Freudovoj teoriji kompleksi se očituju u opsesivnim idejama, neurozama i paranojama. U Paretovoj teoriji „ideološki kompleksi” i njihovi talozi očituju se u opskurnim političkim derivatima koji govore o „povijesnoj nužnosti”, „očitim istinama” ili u gospodarskom ili povijesnom determinizmu.3 Prema Paretovu mišljenju, niti jedan sustav vrijednosti ili ideologija nije u potpunosti imun na patološki talog, iako tijekom određenog vremena svaki sustav vrijednosti ili ideologija mora proći i proces svoje demitologizacije. Konačna posljedica je slom toga sustava vrijednost ili ideologije, kao i pad elite koja je taj sustav vrijednosti ili ideologiju promicala.
Poput mnogih europskih konzervativaca u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata, tako i Pareto nije bio naklonjen u to vrijeme modernim liberalnim i socijalističkim mitovima koji su smatrali da pravocrtni gospodarski napredak promiče društveni mir i blagostanje. Za Pareta, kao i za njegova suvremenika Oswalda Spenglera, a kasnije i za Carla Schmitta, bez obzira na to koliko se neko uvjerenje ili ideologija mogu činiti razrađenima, oni će u konačnici neizbježno doživjeti rasap. Zato ne iznenađuje što je Pareto nastojao pobiti privid o ljudskom napretku, kao što je želio razotkriti pravu narav socijalizma i liberalizma. Upravo su se zato mnogi suvremeni teoretičari udaljili od Paretova razmišljanja.
Pareto je smatrao da su političke teorije rijetko postajale privlačne zato jer su bile empirijski ili znanstveno utemeljene. Sve su one, očito, za sebe tvrdile da su znanstvene i empirijske, ali su bile uspješne prije svega zato jer su imale golemi emocionalni utjecaj na mase. Primjerice, nakon pada Rimskog Carstva upravo je kršćanstvo, do tada marginalna vjerska skupina, u kratkom vremenu osvojilo mase lakovjernih ljudi koji su, kada je njihova vjera zadobila moć, bili za nju spremni umrijeti, mučiti ili biti mučeni. U razdoblju prosvjetiteljstva prevladavajuća „vjera” među obrazovanim ljudima bio je racionalizam i uvjerenje u mogućnost bezgraničnoga ljudskog poboljšanja. Zatim je došao liberalizam koji je bio toliko „u pravu” da ga se nije trebalo opravdavati, kao i „znanstveni” marksizam i uvjerenje u ljudsku jednakost. Prema Paretu, u svakom povijesnom razdoblju patološki talog porodit će različite ideološke derivate, ali će njihova iracionalna osnova uvijek ostati ista. Budući da ljudi vape za nadilaženjem stvarnosti, da čine stalne izlete u područja nestvarnog, prirodno je da se priklanjaju vjerskim i ideološkim sredstvima, bez obzira na to što kasnije mogu shvatiti da su takva sredstva zapravo bila nenormalna. Objašnjavajući taj fenomen Pareto je kao primjer naveo one koji su istinski vjerovali u marksizam. U vezi s marksistima navodi: „To je trenutno mentalni okvir nekih obrazovanih i inteligentnih marksista u vezi s teorijom vrijednosti. Promatrajući logički, oni nisu u pravu. Promatrajući to s praktične strane i korisnosti stvari za koju se bore, vjerojatno su u pravu.”4 Na žalost, smatra Pareto, istinski marksisti koji žele promjene znaju samo što treba uništiti i kako to treba uništiti, ali su puni iluzija kada razmatraju ono što bi trebalo nastupiti nakon što unište ono što postoji. „A kada bi uopće mogli i zamisliti što će nakon toga doći, mnogi među njima bili bi užasnuti.”5
Patološki ostaci ideologija su toliko moćni da mogu u potpunosti pomutiti razum i osjećaj za stvarnost. Uz to, oni neće nestati čak ni kada preuzmu novo „ruho” i preobraze se u neki novi respektabilni mit ili „očitu” ideologiju koju ne treba posebice obrazlagati. Pareto ovo smatra uznemirujućim povijesnim procesom kojemu se ne vidi kraj:
„U biti su društvena fiziologija i društvena patologija tek u začetku. Ako ih želimo usporediti s fiziologijom i patologijom čovjeka, onda se ne moramo obratiti Hipokratu, nego bismo trebali ići puno dublje. Vlade se ponašaju kao liječnik koji je zapravo neznalica koji u ljekarni nasumce bira lijekove i propisuje ih bolesniku.”6
I što ostaje od tako hvaljenoga liberalnog i socijalističkog napretka, pita se Pareto. Odgovor je – gotovo ništa ako se uzme u obzir da se povijest trajno i svemirski vječno uvijek vraća na staro, sa svojim žrtvama i pobjednicima, junacima i krvnicima koji neprestano izmjenjuju uloge, žaleći se na svoju sudbinu kada su slabi, a zlostavljajući slabijeg kada su jaki. Pareto smatra da je jedini jezik koji ljudi istinski shvaćaju jezik sile, a u vezi s time cinično primjećuje da „(…) ima ljudi koji misle da mogu razoružati protivnika podložničkim laskanjem. Oni nisu u pravu. Svijet je uvijek pripadao jačima i pripadat će im u godinama koje su pred nama. Čovjek poštuje samo one koji sami čine da ih se poštuje. Tko god postane janje, naći će vuka koji će ga proždrijeti.”7
Prema Paretovu mišljenju, narodi, carstva i države nikada ne propadaju zbog napada izvana, nego isključivo zato jer uništavaju sami sebe. Kada nacija, klasa, stranka ili rasa potonu u degeneraciju ili korupciju – a čini se da je to opasnost koja se javlja pred svakim oblikom politike – pojavit će se neka druga snažnija partija, klasa, nacija ili rasa i pridobiti mase na svoju stranu, bez obzira na korisnost ili opravdanost političke teologije ili ideologije koju nudi:
„Dobar znak da neka aristokracija propada je kada se u njezinim redovima odjednom pojavi velika čovječnost i patetična osjećajnost. Te značajke zapravo onemogućuju aristokraciji da obrani svoju vlast. Ne smijemo izjednačavati nasilje i silu. Nasilje je često posljedica slabosti. Možemo promatrati klase i pojedince koji su, izgubivši silu da se održe na vlasti, pribjegavali nasumičnom nasilju, ali su time samo postali omrznuti. Snažan čovjek udara samo onda kada je to potpuno nužno, a tada ga ništa ne može zaustaviti. Rimski car Trajan bio je snažan, a nije bio nasilan. Rimski car Kaligula bio je nasilan, ali nije bio snažan.”8
Onaj koji je ugnjetavan i slab uvijek će se pozivati na osjećaj pravde onih koji vladaju, ali čim prigrabi vlast postat će podjednako nasilan kao i oni koji su prije imali vlast nad njime. Ako, nekim slučajem, neki narod pokaže znakove pretjerane humanosti, čovjekoljublja ili spremnosti da se uspostavi jednakost, to je zapravo siguran znak njegove smrtonosne bolesti. Ubrzo će se pojaviti politički čimbenik koji će imati dovoljno agresivnosti i snage da uvjeri mase kako je život jednako moguć pod nekim drugim oblikom „pravde”:
„(…) i kršćani su također zazivali slobodu kada su bili potlačeni, ali su, čim su zadobili moć, krenuli u tlačenje pogana. Isto tako danas potlačeni ortodoksni socijalisti zazivaju slobodu, ali sutra, ako dođu na vlast, hoće li istu tu slobodu dati nama? Nada je uvijek zatvorena u Pandorinoj kutiji. Možemo se samo tješiti pretpostavkama, budući da je stvarnost zapravo okrutna.”9
Liberalna demokracija ispunjena je snovima o pravdi, jednakosti i slobodi pa bi se trebalo postaviti pitanje koja joj oružja danas stoje na raspolaganju nasuprot „potlačenim” masama svijeta? Nova desnica primjećuje da je osjećaj krivnje, koju Europa danas osjeća prema Afrikancima, Azijcima i ostalima koje je tlačila, zapravo paralizirao njezinu sposobnost odlučivanja pa je Europa postala nezaštićena pred onima koji će je već sutra zauzeti. Jer, da su Afrikanci i Azijci u prošlosti imali istu razinu tehnološkog razvitka kao Europljani, što bi oni učinili Europi? Ovo je pitanje kojim se i Pareto bavio s iskrenim zanimanjem:
„Svaki narod koji je toliko preplašen da se ne zna braniti, prije ili kasnije postat će plijen nekog ratobornijeg naroda. Na svijetu nema jedne stope zemlje koja nije zauzeta silom, odnosno posvuda na svijetu žive ljudi koji su se na određenom prostoru održali silom. Da su afrički crnci bili jači od Europljana, onda bi crnci dijelili Europu, ali budući da nisu, Europljani su podijelili Afriku. Navodna ‘prava’ koja su si narodi prisvojili, nazivajući se ‘civiliziranima’, kako bi pokorili druge narode, koje su se naučili nazivati ‘neciviliziranima’, u potpunosti su apsurdna. Odnosno – ‘pravo’ nije ništa drugo nego puka sila. Tako dugo dok su Europljani jači od Kineza, oni će im moći nametati svoju volju, ali ako Kinezi postanu jači od Europljana – uloge će biti izmijenjene…”10
Moć dolazi na prvom mjestu te stoga duboko griješe oni koji misle da će njihove strastvene pozive na pravdu i bratstvo slijediti oni koji su bili porobljeni. Novi pobjednici načelno uvijek poduče svoje prethodne vladare da se slabost vraća još većim kažnjavanjem. Pokazati nedostatak odlučnosti u ključnim trenucima, odnosno dobrovoljno se predati novim vladarima i očekivati njihovu velikodušnost, to su značajke degeneriranih pojedinaca. Pareto je smatrao kako je za svako društvo poželjno da takvi pojedinci što prije nestanu.11 A kada je stara elita potjerana s vlasti i zamijenjena novom i „humanom” elitom, toliko zagovarane ideje pravde i jednakosti ubrzo će se, kao uostalom i uvijek prije toga, pokazati dalekima i nedostižnima. Možda će, smatra Pareto, nova elita biti čak i gora i represivnija od prethodne, to više što novi „borci za bolji svijet” (Welt-Verbesserer), kako ih naziva Spengler, neće oklijevati koristiti se prostačkim verbalnim akrobacijama kako bi opravdali svoje nasilje.
Nova desnica smatra da je, unatoč nedostacima, nesavršenostima i šutnji kada je riječ o sustavu vrijednosti, Pareto snažnim argumentima doveo u pitanje postavke egalitarnog humanizma i demokratizma u kojima vidi ne samo utopiju, nego također i pogreške i prijevare koje zagovaraju različiti sebični probici. Iako Pareto raščlanjuje svako političko uvjerenje i u njemu nalazi određenu patološku značajku, on bez obzira na to priznaje da su ideje i uvjerenja neizostavni kao čimbenici ujedinjavanja i pokretanja svake politike. Primjerice, kada Pareto upozorava na apsurdnost neke doktrine, to ne znači kako smatra da doktrine i ideologije moraju biti štetne za društvo. Upravo suprotno, neka ideologija može biti i korisna za društvo. Nasuprot tome, kada Pareto potvrđuje korisnost neke doktrine, on time ne implicira da je ona utemeljena u istini. No, kada je riječ o vrijednostima, Pareto se ne izjašnjava. Za njega je dvojnost „dobro nasuprot lošemu” apsurdna stvar i nije pogodna za proučavanje društvenih fenomena.
Nova desnica smatra da Paretova metodologija pripada tradiciji intelektualnog politeizma. Kao i Hobbes, Machiavelli, Max Weber i Carl Schmitt, tako i Pareto odbacuje rašireno suvremeno uvjerenje u gospodarski napredak i poboljšanje ljudske vrste. Pareto se također suprotstavljao svakom obliku redukcionizma u proučavanju društvenih fenomena, smatrajući da svijet sadrži puno istina i raznovrsne vrijednosti, a svaka od njih je „istinita” ovisno o povijesnom razdoblju i određenom narodu. Nova desnica u vezi s ovime primjećuje da nam je „Paretova sociologija, kao i Gehlenova antropologija, politička znanost Carla Schmitta ili Jungova psihologija dala ne samo teze, nego i metode i koncepte korisne za uspostavu globalnog shvaćanja fenomena ljudskoga roda”.12 Uz to, Paretov relativizam, kada je riječ o smislu političkih „istina”, neizbježno ga je odveo u demistifikaciju onih doktrina i ideologija koje se smatraju „nedoktrinarnima”. Kako je primijetio Faye, Pareto je nijekao bilo kakvu objektivnost prevladavajućim suvremenim ideologijama, socijalizmu i liberalizmu. Umjesto toga, on je ove ideologije smatrao „zastorom” iza kojeg se skrivaju posebne vladajuće elite. Faye također primjećuje da je „Paretova ‘doksoanaliza’ počinila grijeh raskrinkavanjem suvremenih političkih ideologija, posebno onih, poput marksizma, koje su se predstavljale objektivnima i demistifikatorskima”.13
Paretova teorija o nelogičnim postupcima i sentimentalnim talozima uznemirava mnogobrojne suvremene teoretičare i to do te mjere da se pokušaji nove objave njegovih djela čine neostvarivim. Ronald Fletcher u predgovoru nedavno objavljenog izdanja Paretovih eseja piše da su mu tržišni stručnjaci britanskih nakladnika rekli da Pareto „nije na popisu literature” i da se o njemu „ne uči” u nastavi sociološke teorije na sveučilištima!14 Takav odgovor nakladnika sasvim je predvidljiv ako se uzme u obzir koliko je cinizma, često i političkog nihilizma, Pareto iskazivao prema demokraciji.
Bez obzira na to, gotovo stoljeće nakon njegove smrti, Paretove knjige i dalje cijene i kritičari i znanstvenici koji su najmanje naklonjeni njegovoj političkoj raščlambi. Zato bi danas bilo dobro istražiti koliki je utjecaj Pareto imao na svoje suvremenike, kao i na buduće sljedbenike. Kada se govori o tome, odmah se treba prisjetiti imena kao što su Gustav Le Bon, Gaetano Mosca, Robert Michels, a kasnije i Joseph Schumpeter i Raymond Aron.15
U vezi sa školama mišljenja koje su se razvile nakon Drugoga svjetskog rata („raščlambe sustava”, „biheviorizam”, „reformulacije”, „nove paradigme”), Fletcher također primjećuje da one često zaboravljaju ili odbacuju pojedina starija djela zbog njihova navodno „nedemokratskog utjecaja”. U skladu s ovime često se previđa i zanemaruje Paretova golema erudicija, koja se proteže od lingvistike do gospodarstva i od znanja antičke književnosti do moderne seksologije. Bez obzira na to slaže li se netko ili ne slaže s Paretom, treba primijetiti da njegov rad još uvijek može biti koristan u proučavanju patologije svih ideologija, a njegovim djelom mogu se koristiti i ljevičarski i liberalni intelektualci. Budući da danas možemo vidjeti kako se bivši marksisti i na Istoku i na Zapadu bez puno razmišljanja promeću u poželjne ideologe liberalizma, možda bi bilo mudro ponovno posegnuti za Paretom.
-
Guillaume Faye, „Pareto ‘doxanalyste’”, Nouvelle École, Pariz, br. 36, 1981., str. 73.–80. @Faye1981ne ↩
-
Vilfredo Pareto, Les systèmes socialistes, Marcel Giard, Pariz 1926., sv. I., str. 12. @Pareto1926 ↩
-
Guillaume Faye, „Pareto ‘doxanalyste’”. @Faye1981ne ↩
-
Vilfredo Pareto, n. dj., sv. I, str. 310. @Pareto1926 ↩
-
Isto, sv. I., str. 317. ↩
-
Isto, sv. I., str. 320. ↩
-
Vilfredo Pareto, „Danger of Socialism”, The Other Pareto, uredio Placido Hucolo, preveli Gillian i Placido Bucolo. Predgovor napisao Ronald Fletcher, St. Martin’s Press, New York 1980., str. 125. @Pareto1980 ↩
-
Vilfredo Pareto. Les systèmes, sv. I., str. 37.–38. @Pareto1926 ↩
-
Vilfredo Pareto, „Danger of Socialism,”, str. 127. @Pareto1980 ↩
-
Vilfredo Pareto, Les systèmes, str. 38.–39. @Pareto1926 ↩
-
Isto, posebice str. 67. ↩
-
Nouvelle École, br. 36, 1981., uvodni članak, str. 12. ↩
-
Guillaume Faye, „Pareto ‘doxanalyste’”, str. 73.–80. @Faye1981ne ↩
-
Predgovor Ronalda Fletchera u: The Other Pareto, St. Martin’s Press, New York 1980., str. x. @Pareto1980 ↩
-
Paretovo djelo utjecalo je na cijeli naraštaj mislilaca i političara koji su na sličan način pokušali pokazati da takozvane demokratske države u sebi sadrže sjeme vlastite propasti. Npr. vidjeti: Gaetano Mosca, The Ruling Class (Me Graw-Hill, New York 1939.) @Mosca1939; Robert Michels, Les partis politiques (Flammarion, Pariz 1914.) @Michels1914, a posebno Gustave Le Bon, Psychologie politique (Les Amis de G. Le Bon, Pariz 1911., 1984.) @LeBon1984. Na trećoj i četvrtoj stranici te knjige Le Bon je napisao: „Svećenstvo, socijalisti, anarhisti i drugi su bliske inačice iste psihološke vrste. Njihov duh opterećen je teretom sličnih tlapnja. Svi oni imaju isti mentalitet, dive se istim stvarima i na iste potrebe odgovaraju na vrlo sličan način.” ↩